Problem prevelikog broja diploma Luča ne rješava se eliminatornim uslovima na polumaturskom i maturskom ispitu, već kroz jasna i ujednačena pravila, kontinuirano praćenje ocjenjivanja i provjere znanja tokom cijelog obrazovnog procesa, smatraju stručnjaci iz Udruženje psihologa i Centra za građansko obrazovanje Crne Gore.
Upozoravaju da nova Uredba o dodjeli ovog priznanja, prema kojoj učenik može imati samo jednu četvorku na završnom ispitu, prebacuje odgovornost za sistemske propuste na djecu i dodatno povećava pritisak na njih. Iz ovih organizacija predlažu da se izvrsnost vrednuje dugoročno – kroz stvarno znanje, razvoj ličnosti, kreativnost i društveni angažman umjesto da zavisi od jednog testa. Rješenje za problem hiperprodukcije Luča vide u jačanju kriterijuma ocjenjivanja, ranom uočavanju nerealnih prosjeka i vraćanju fokusa obrazovanja na proces učenja, a ne na formalne pokazatelje.
Psiholozi, kako navode iz strukovnog udruženja, na ovaj problem gledaju iz perspektive razvoja ličnosti i formiranja identiteta, dok administracija često vidi samo statistički eksces koji treba “posjeći”.
“Izmjena kriterijuma ne smije biti reaktivna (pokušaj popravljanja statistike na samom kraju), već formativna (usmjerena na podršku razvoju tokom cijelog školovanja). Problem nije u visokim zahtjevima, već u odsustvu standardizacije i transparentnosti procesa koji vodi do diplome. Umjesto uvođenja „ispitnog sudnjeg dana“ koji devalvira godine rada, kriterijume je trebalo oštrije i jasnije definisati tokom školovanja i na prelazima između obrazovnih ciklusa (na kraju trećeg, šestog i devetog razreda)”, kažu iz Udruženja psihologa.
Smatraju i da kriterijume treba suštinski proširiti kako bi Luča zaista reflektovala cjelovitost ličnosti (holistički pristup), a ne samo aritmetičku sredinu ocjena. Trenutni model, kako ocjenjuju u Udruženju psihologa, favorizuje isključivo kognitivnu reprodukciju, dok zanemaruje širi spektar djetetovih kapaciteta. Njihov predlog je da se uz akademski uspjeh vrednuju i aspekti istraživačkog i kreativnog rada, društvenog angažmana i vršnjačke podrške, te kontinuiranog razvoja talenata. To, između ostalog, podrazumijeva, učešće u projektima koji zahtijevaju kritičko mišljenje, rješavanje problema i samostalnost, vrednovanje djetetovog doprinosa zajednici, empatije i spremnosti da pomogne drugima, sposobnosti da gradi zdrave i podržavajuće odnose zasnovane na poštovanju, empatiji i toleranciji. Trebalo bi, smatraju, vrednovati i postignuća u umjetnosti, sportu ili specifičnim vještinama koja pokazuju disciplinu i posvećenost van okvira školskog programa.
“Uvođenjem ovakvih, višeslojnih kriterijuma, Luča bi prestala biti rezultat pukog prikupljanja ocjena i postala bi autentičan dokaz višegodišnjeg kontinuiteta u učenju i emocionalnom sazrijevanju. Na taj način bi diploma ostala priznanje za postojanost akademskog i ličnog truda, a ne ishod situacione procjene koja zavisi od trenutne sreće ili puke otpornosti na stres tokom jednog ispitnog podneva. Sistem koji vrednuje proces uči djecu da je put do cilja važniji od samog trofeja, čime direktno predupređujemo ispitnu anksioznost i osjećaj uzaludnosti dugogodišnjeg truda”, ističu iz Udruženja psihologa.
Viša pravna savjetnica u Centru za građansko obrazovanje (CGO) Snežana Kaluđerović ocjenjuje da smanjenje broja dobitnika diplome Luča, po svaku cijenu i na predloženi način, predstavlja neobjektivno i potencijalno diskriminatorno postupanje prema kontinuirano najboljim učenicima. To, kako ističe, može imati negativne posljedice po ukupni kvalitet obrazovanja, jer direktno utiče na motivaciju najtalentovanijih i najvrijednijih.
“Svrsishodnije bi bilo vraćanje težine i prestiža samom priznanju, kroz jasno definisana i dosljedna mjerila od početka obrazovnog procesa, koja učenike ne opterećuju, već ih podstiču na razvoj. Djeci je potrebna podrška, a ne imperativ savršenstva. Obrazovni sistem treba da prepoznaje i nagrađuje izvrsnost koja je autentična, spontana i pravi razliku u odnosu na one odlične, koji su svojim pregnućem i različitim mentorskim pritiscima dosegli formalno ostvaren odličan prosjek. Odličan uspjeh može biti rezultat različitih puteva, kako prirodnih sposobnosti, tako i uloženog napora, ali i različitih oblika spoljnog pritiska. Odličan prosjek jeste legitimno postignuće za širok krug učenika, ali se ne može posmatrati kao jedini i apsolutni indikator izvrsnosti”, kaže Kaluđerović.
Prema njenim rijelima, problem nastaje u trenutku kada kruta rješenja, poput odredbi nove Uredbe o dodjeli Luče, zahtijevaju da svi kandidati u jednom danu na eksternoj maturi ostvare maksimalne rezultate. To ostavlja utisak da se prioritet daje formi, dok suština, odnosno stvarno znanje, razvoj i individualne razlike među učenicima, ostaju u drugom planu, istovremeno nanoseći štetu jednom broju izvanrednih učenika čije se višegodišnje pregnuće može poništiti jednim danom.
“Obrazovni sistem ima obavezu da štiti suštinu procesa učenja, ali i mentalno zdravlje i dostojanstvo svakog učenika. Posebno je važno imati u vidu da odlične ocjene nijesu uvijek isključivo odraz dugoročnog znanja i ishoda učenja, već i nametnuta obaveza tuđih očekivanja i ambicija za obezbjeđenje ponekad i “prinudno” odličnih ocjena. Tako smo i došli do toga da je to samo statistički podatak koji omogućava pristup narednim nivoima obrazovanja i različitim benefitima, poput stipendija”, kazala je Kaluđerović.
Moguća rješenja
Hiperprodukcija Luča, kako ocjenjuju u Udruženju psihologa, nije problem na površini, već pokazatelj dubljih, sistemskih slabosti našeg obrazovanja.
“Pokušaj da se problem riješi na samom kraju školovanja eliminatornim testom je kao da ljekar ignoriše simptome godinama i onda na dan otpuštanja kazni pacijenta jer nije ozdravio. Da bismo se suštinski izborili sa vještačkim pumpanjem ocjena, Udruženje psihologa predlaže konkretne, sistemske korake: eksterno praćenje kontrola procesa, a ne samo ishoda, aninimna, neeliminatorna testiranja kao sistem ranog upozorenja I vraćanje težine ocjeni kroz deskriptivnu validaciju i analitičko ocjenjivanje.
Psiholozi smatraju da Zavod za školstvo, Centar za stručno obrazovanje i nadležne institucije moraju vršiti kontinuiranu analizu usklađenosti ocjena tokom cijele školske godine.
“Ako statistika pokazuje da jedno odjeljenje ima 50% odličnih ocjena, a provjera znanja ukazuje na prosječan nivo postignuća, odgovornost mora snositi ustanova i uprava škole, a ne učenik na kraju završnog razreda osnovne/srednje škole. Država treba da kontroliše kako se ocjenjuje, a ne da sumnju u rad prosvjetnih radnika „ispravlja“ kažnjavanjem djece oduzimanjem priznanja u „pet do dvanaest“”, smatraju u Udruženju psihologa.
Potrebno je, kako ističu, uvesti i periodične, standardizovane provjere znanja na kraju ključnih ciklusa, kao i iz drugih predmeta.
“Ovi testovi ne bi služili za upis ili eliminaciju, već kao objektivno ogledalo za nastavnike, školu i roditelje. Ako roditelj na kraju šestog razreda dobije informaciju da je njegovo dijete, koje ima sve petice, na anonimnom testu postiglo nivo ocjene tri, to je trenutak za sistemsku korekciju, a ne da se nerealna slika održava do kraja srednje škole”.
Uz ocjenu da je brojčana ocjena postala suva cifra podložna pritisku, predlažu uvođenje analitičkog ocjenjivanja po ishodima ili makar oblastima i obaveznog kvalitativnog obrazloženja uz zaključnu ocjenu, koje bi opisalo specifične kompetencije učenika.
“Time bi se otežalo „poklanjanje“ ocjena, jer bi svaki nastavnik morao argumentovano stati iza svog suda. Istovremeno, neophodno je osnažiti profesionalni integritet nastavnika i pružiti im pravnu i stručnu zaštitu od pritisaka roditelja ili uprava, čime bi im se vratila ocjenjivačka autonomija”, smatraju u Udruženju psihologa.
Nadležnima poručuju da problem prevelikog broja Luča nije problem dječjeg znanja, već problem integriteta odraslih i propusta unutar samog sistema.
“Država ima legitimno pravo, pa i obavezu, da vrši eksternu evaluaciju obrazovnog sistema kako bi provjerila rad škola i nastavnika. Međutim, ta provjera bi trebala da služi kao korektivni mehanizam za ustanove i politike obrazovanja. Ovom Uredbom, država je učinila suprotno: umjesto da preispita zašto sistem godinama generiše nerealne ocjene, ona je teret te sistemske greške svalila isključivo na leđa učenika. Pretvaranje završnog ispita u eliminatornu „giljotinu“ za diplomu „Luča“ nije reforma – to je administrativna represija nad dugogodišnjim trudom. Ako država ne vjeruje ocjenama koje su njeni prosvjetni radnici davali devet ili trinaest godina, rješenje nije u tome da se djetetu postavi ultimatum u vidu tri sata rada pod ekstremnim stresom, bez prava na drugu šansu (jer na eksternom ispitu nema popravnog! ). Rješenje je u vraćanju autoriteta znanju od prvog razreda, osnaživanju nastavnika da prate sve aspekte i ocijene objektivno bez straha od pritisaka, i u transformaciji škole iz arene za narcističko dokazivanje u sigurno mjesto za učenje. Luča ne smije postati puka potvrda o visokoj toleranciji na stres i uspješnom potiskivanju anksioznosti. Ona mora ostati simbol svjetlosti, postojanog truda i vjere u vrijednost znanja – dokaz da je dijete tokom svog odrastanja bilo viđeno, podržano i vrednovano kao cjelovita ličnost”, zaključuju iz Udruženja psihologa.
Prepoznati sva đačka postignuća
Uz ocjenu da je hiperprodukcija odlikaša posljedica brojnih višedecenijskih reformi obrazovnog sistema, od kojih nijedna nije dosljedno sprovedena do kraja kako bi ostvarila punu svrhu, iz CGO-a ističu da rješenja za ovakve posljedice nijesu laka, ali je pogrešno adresirati samo posljedicu, a ne i uzrok.
“Zato je donošenje nove Uredbe o dodjeli Luče samo loša administrativna reakcija, a ne potrebno suštinsko rješenje problema. Naime, takav pristup ne garantuje realan presjek stanja, niti doprinosi objektivnijem vrednovanju znanja i izvrsnosti, a kreiraće nove probleme. Rezultati na državnim i međunarodnim takmičenjima, kao i standardizovani testovi znanja, ukazuju na različite vrste postignuća za učenike koji dobrovoljno pristaju na te takmičarke procese. Istovremeno, postoje učenici koji svoje napore usmjeravaju isključivo na školske obaveze, ali i oni čija izvrsnost dolazi do izražaja kroz inovacije, istraživačke radove ili društveni angažman tokom školske godine. Sve ove dimenzije postignuća zaslužuju adekvatno prepoznavanje i vrednovanje za opšti uspijeh i izvrsnost”, rekla je Kaluđerović.
Jedan od mogućih pravaca unapređenja jeste, kako navodi, postavljanje jasnijih i strožih pragova, uz diferencirane kriterijume za osnovne i srednje škole.
“To može uključivati dodatne parametre, poput praćenja izostanaka, njihove povezanosti sa terminima provjera znanja, kao i uvođenje dodatnih kriterijuma iz ključnih predmeta. Takvi modeli doprinose objektivnijem sagledavanju kontinuiteta znanja, a ne samo formalnog prosjeka. Dodatno, uspostavljanje nacionalne baze podataka o dodjeli priznanja, uz redovne analize po školama, omogućilo bi identifikovanje eventualnih nelogičnosti i neujednačenih praksi, čime bi se ojačala transparentnost i kredibilitet sistema”, smatra Kaluđerović.
Jasno je, kako ističe, da rješenje nije lako i da zahtijeva simbiozu različitih modela, ali i institucionalnu volju i afirmaciju profesionalnog integriteta nastavničke profesije.
“Tako se može doprinijeti unapređenju obrazovanja i uspostavljanju sistema u kojem se izvrsnost vrednuje dosljedno, pravično i motivišuće, a to kreira i zadovoljstvo svih učesnika obrazovanog procesa i potreban kvalitet”, naglasila je Kaluđerović.
Šta radimo djeci u ime uspjeha
Pritiske velikog broja roditelja, ali i nastavnika, prema djeci od kojih se očekuje da tokom cijelog školovanja imaju odličan uspjeh i diplomu Luča, u Udruženju psihologa ocjenjuju kao visokorizične po mentalno zdravlje.
Upozoravaju da danas imamo djecu koja pate od hroničnog perfekcionizma, straha od greške i gubitka autentične radoznalosti.
“Luča je postala statusni simbol porodice, a često i ponos škole, dok je djetetova stvarna potreba za radosnim učenjem i rastom ostala u drugom planu. Posebno zabrinjava fenomen koji u psihologiji prepoznajemo kao narcističku ekstenziju odraslih. Roditelji često u Luči traže potvrdu sopstvene uspješnosti u vaspitanju, dok kod nastavnika, naročito odjeljenjskih starješina, postoji suptilan, nekad i nesvjesan pritisak da njihova odjeljenja budu “najbolja”. Kada odrasli poistovjete svoj identitet i društveni ugled sa djetetovim ocjenama, dijete prestaje biti subjekt i postaje “projekat”. Svi mi volimo da su nam djeca „savršena“, ali u toj potrazi za savršenstvom zaboravljamo na djetetovu autentičnost”, poručuju iz Udruženja psihologa, dodajući da sistem koji počiva na imperativu “čiste petice” proizvodi “krhko samopoštovanje”.
Kako navode, kada insistiramo na diplomi po svaku cijenu, šaljemo djetetu opasnu poruku: „Vrijediš samo onoliko koliko je savršen tvoj prosjek.“
“Prvi susret sa objektivnim neuspjehom za njih može biti traumatičan, jer njihov identitet nije izgrađen na realnim kompetencijama, već na papiru bez mrlje. Savršena diploma dobijena pod toksičnim pritiskom nije ulaznica za uspjeh, već često teret za cijeli život, jer stvara odrasle osobe koje se plaše svakog rizika i stalno traže validaciju spolja”, poručuju psiholozi.
Smatraju da se protiv toga moguće boriti na više načina – kroz reformu vrijednosti i edukacijom roditelja, podršku integritetu nastavnika i kroz smanjenje moći diplome pri upisu.
“Moramo kao društvo početi da afirmišemo trud, otpornost na neuspjeh i kritičko razmišljanje, a ne samo „čistu peticu“. Potrebno je kontinuirano raditi sa roditeljima na razumijevanju da ocjena nije mjera djetetove ljudske vrijednosti, niti njihove uspješnosti kao roditelja. Najveća Luča koju roditelj može dati djetetu je sigurna baza – podrška djetetu da se razvije u stabilnu ličnost koja zna da se nosi i sa peticom i sa jedinicom. Nastavnici moraju biti ponosni na svoju prosvetiteljsku ulogu, a ne na broj dobitnika diplome u odjeljenju. Potrebno je osnažiti prosvjetne radnike da ostanu pri svom stručnom sudu, štiteći ih od pritisaka okruženja”, kazali sui z Udruženja psihologa.
Smatraju, takođe, da ako bi se bodovni sistem više oslanjao na rezultate praćenja specifičnih znanja, pritisak na posjedovanje „svih petica“ bi prirodno opao, a fokus bi se vratio na stvarni razvoj djeteta.
Pritisci na nastavnike u sjenci
Iz Centra za građansko obrazovanje ukazuju na to da se o pritiscima na nastavnike rijetko otvoreno govori.
“Roditelji su, razumljivo, u subjektivnoj poziciji kada je riječ o sopstvenom djetetu i rijetko situacije sagledavaju potpuno objektivno. Oni imaju pravo da pitaju, zahtijevaju, preispituju, ukazuju i pokreću inicijative jer je to legitimni dio obrazovnog procesa. Međutim, uz ta prava idu i obaveze, odnosno odgovornost da prate razvoj i potrebe djeteta, budu upoznati sa njegovim školskim obavezama i podstiču zdrave, a ne isključivo rezultatima vođene ambicije. S druge strane, nastavnici roditeljske inicijative ne bi trebalo da doživljavaju kao zadiranje u profesionalni prostor, već kao potencijalni korektiv i osnov za kvalitetniju saradnju. Nastavnik sa profesionalnim integritetom neće podleći neosnovanim zahtjevima. Problem nastaje onda kada dio nastavnika, pod različitim pritiscima, popušta očekivanjima koja nijesu uvijek utemeljena na realnom sagledavanju nastavnog procesa i individualnih mogućnosti učenika”, rekla je Kaluđerović.
Psihološko-pedagoške službe u školama nijesu, kako podsjeća, namijenjene isključivo učenicima, one postoje i kao podrška nastavnicima.
“Nastavnici bi trebalo da imaju prostor i ohrabrenje da potraže stručnu pomoć kada se suočavaju sa osjećajem pritiska, tjeskobe ili izazovima u odnosu sa učenicima i roditeljima. Međutim, očigledno je da i dalje postoji određena društvena stigma u vezi sa korišćenjem takvih oblika podrške, što ne doprinosi razvoju prakse koja je u savremenim obrazovnim sistemima uobičajena i poželjna”, kaže Kaluđerović.
Dosadašnje reforme obrazovanja prečesto su, prema njenoj ocjeni, djelovale kao svojevrsni odbrambeni mehanizmi prema učenicima i roditeljima, umjesto da budu sistemi podrške svim učesnicima obrazovnog procesa.
“Suštinska reforma mora imati hrabrosti da postavi jasne granice, ali i kapacitet da ponudi podršku, i to djeci u njihovom razvoju, roditeljima u razumijevanju procesa učenja i nastavnicima u očuvanju profesionalnog autoriteta i psihološke stabilnosti. Tek kada fokus obrazovanja pređe sa upravljanja pritiscima i formalnim rezultatima na kvalitet učenja, dobrobit i mentalno zdravlje učenika, možemo govoriti o stvarnoj, a ne samo normativnoj reformi sistema”, zaključila je Kaluđerović.
izvor: roditelji.me
