U istoriji čovječanstva nikada nije bilo više napisanih riječi nego danas. Ono što je još značajnija pobjeda jeste njihova dostupnost čovjeku. U mogućnosti smo da svakodnevno čitamo naslove, tekstove, vijesti, članke, knjige, komentare i još mnogo toga, u svakom trenutku našeg dana, iz bilo kog izvora. Ipak, javlja se jedna nedoumica: ako poznajemo grafeme, znači li to da znamo čitati? Šta danas zapravo znači biti pismen? Je li to vještina koju savladamo na početku našeg školovanja ili vještina koja se svaki dan usavršava?
U vremenu kada su informacije plasirane sa svih strana, kada su javno ponuđena brojna mišljenja s ciljem da ih usvojimo kao svoja, kada se lažne vijesti šire poput virusa, dolaze do izražaja nužnost i potreba da naučimo da čitamo sa razumijevanjem, da kritički promišljamo i da razmislimo šta se zapravo krije između tolikih redova slova.
Pojam elementarne pismenosti više nije luksuz. Nekada je problem bio kako doći do informacija, a danas se težište prebacuje na to koja informacija je vjerodostojna i istinita. Nismo opismenili djecu onog trenutka kad savladaju ščitavanje i slivanje slogova; tada njihovo opismenjavanje tek počinje. Naročito je važno buduće generacije učiti onome što se poslednjih decenija zanemaruje u našem društvu i obrazovnom sistemu, a to je razumijevanje pročitanog. Ako djetetu damo tačan odgovor, naučili smo ga tom odgovoru, ali ako ga naučimo kako da postavlja prava pitanja, naučićemo ga da cijelog života pronalazi odgovore. Predugo je vladao narativ memorisanja, a ne promišljanja, a kao rezultat toga imamo ogroman broj onih koji vjeruju svemu što vide i čuju, koji ne traže uzročno-posledične veze, koji ne prave sudove i ne donose zaključke, već samo senzorni opažaj prebace u dugoročnu memoriju. I onda slijedi čuđenje kako su nam mlade generacije funkcionalno nepismene, ispod brojnih prosjeka, kako ih kvari tehnologija, a ne potražimo korijen tog problema u činjenici da većina stanovnika ne zna prepoznati AI sadržaj, lik ili generisan tekst.
Kritičko mišljenje nije osobina koja se dobija po rođenju, već vještina koja je poput biljke – raste onoliko koliko je njegujemo, ali i vene ukoliko na nju zaboravimo. Razvoj kritičkog mišljenja ne smije biti samo generalizovan ishod učenja, već nešto što se koristi od najranijeg djetinjstva, kroz mladost i zrele godine, pa sve do duboke starosti. Ipak, naša okolina nema neko pretjerano interesovanje za taj izmišljeni pojam, mada nije teško razumjeti i takvu odluku – jednostavno ne žele da se zamaraju, samo da prate biološke instinkte (dok oni koji priređuju predstave jačaju moć manipulisanja).
Da sjutra ne bismo imali mlade koji nijesu u stanju razdvojiti važno od nevažnog, istinu od laži, stvarno od generisanog, moramo ih naučiti da čitaju. Prvo knjige, a ne postove. Knjige nijesu tu samo da budu školska lektira, već da nam pomognu da obujemo tuđe cipele, da putujemo kroz mjesta, vremena, živote i sudbine. Da razumijemo kako se neko osjeća, da razumijemo posledice određenih postupaka, da ne ponavljamo tuđe greške, da naučimo da nije sve onako kako se čini na prvi pogled, već da je nekad potrebno zastati i razmisliti.
I zbog svega ovoga, možemo iznova postavljati pitanje šta znači biti pismen. Pismenost ne možemo prosto svesti na sposobnost da pročitamo napisanu riječ i oblikujemo rečenicu. Ona podrazumijeva sposobnost da prepoznamo istinu među sadržajima koji nas okružuju, da postavimo pitanje, posumnjamo, provjerimo i zaključimo. U svijetu u kom tehnologija piše tekstove i daje nasumične odgovore u par klikova, najvažnije je ono što tehnologiji nedostaje, a mi imamo – sposobnost mišljenja. Na kraju, prava pismenost počinje tek onda kad prestanemo čitati ono što piše i počnemo čitati ono što nije napisano, što je utkano između redova.
Autorka: Ema Kulosmaović
