Njegovo ime je Miron. Ima četiri godine i razvojne poteškoće. Još ne govori i ima problema sa motorikom, koncentracijom i samoregulacijom Njegova porodica je iz Izraela stigla u Crnu Goru, kako bi za dječaka pronašla nove mogućnosti rehabilitacije.
Njeno me je Milica. Uspješna je sportistkinja, nekadašnja reprezentativka Jugoslavije, majka četvoro djece, sada trenerica u školi plivanja u PVK “Jadran”.
Sreli su se na bazenu hercegnovskog kluba, ne sluteći da će za samo dva i po mjeseca jedno drugom postati važan dio života. Ona je njega naučila povjerenju, a on je njoj pokazao da se najveća ljubav ogleda u tome da nekome pružiš sigurno utočište onda kada mu je cijeli svijet previše glasan i strašan.
Prije neko što je trenerica Milica Ćorović počela da radi sa Mironom, niko od aktera ove priče nije ni slutio gdje će ih susret na bazenu odvesti. Mironova majka Tatyana Grintsvaig kaže da je dugo tražila pomoć za svog sina. Živjeli su u Izraelu, prolazili preglede, tražili stručnjake i pokušavali da shvate šta bi dječaku moglo pružiti više mogućnosti za razvoj.
“Na kraju su nas ti putevi doveli u Crnu Goru. Ovdje se Mironov život praktično pretvorio u veliki program rada. Logoped, neuropsiholog, rad na razumijevanju govora, komunikaciji, motorici i svakodnevnim vještinama… Ali u jednom trenutku shvatila sam nešto vrlo jednostavno. Ne možete stalno samo zahtijevati od dječjeg nervnog sistema da radi. Ponekad mu morate dati priliku da se smiri. Za Mirona sam željela da pronađem nešto što neće biti još jedna ordinacija, još jedan sto i još jedna odrasla osoba koja od njega traži da izvrši zadatak. Željela sam prostor u kojem bi njegovo tijelo moglo da radi drugačije. Pomislila sam na vodu. Činilo mi se važnim da mu pružim kretanje, osjećaj sopstvenog tijela, otpor vode, mogućnost da istovremeno fizički radi i da se opusti. Nadala sam se da bi plivanje moglo postati još jedan način da mu pomognemo sa motorikom i samoregulacijom. Tada još nisam znala koliko će voda postati važna za njega. A još manje sam mogla da znam koga ćemo u toj vodi pronaći”, govori Tatyana.
“Da” koje je promijenilo sve
Počela je da zove trenere širom Herceg Novog, a potom je proširila potragu i na okolne gradove. Sa nekima je i uspijevala da dogovori prvi susret, a onda bi je pitali o djetetu.
“Govorila sam iskreno. Da Miron ima razvojne specifičnosti. Da ne govori i teško razumije govor. Da možda neće odmah izvršiti instrukciju, da može da se uplaši, zaplače ili pobjegne. I do susreta više ne bi došlo. Neko bi otvoreno rekao da ne radi sa takvom djecom. Neko da trenutno nema slobodnih mjesta. Neko da bi možda mogao da ga primi tek za nekoliko mjeseci. Razlozi su bili različiti, a ishod je uvijek bio isti. Svi treneri kojima sam se obratila prije Milice odbili su da rade sa Mironom. A onda sam pronašla nju. I Milica je rekla – da. Bez dugog razmišljanja o tome da li će moje dijete moći da se uklopi u njen trening”, kaže Tatyana.
Napredak se mjeri i u milimetrima
Susret i rad sa Mironom otvorio je neki novi svijet i u životu trenerice Milice Ćorović.
“Kada radite kao trener plivanja, mislite da je vaš zadatak samo da naučite druge kako da savladaju vodu. Mislite da ste vi taj koji vodi proces. A onda u vaš rad, u rad jedan na jedan, ušetа jedan poseban dječak Miron, sa senzornom alalijom i shvatite da je voda tu samo kulisa za jednu mnogo dublju lekciju u kojoj ste zapravo vi učenik”, kaže Milica.
Prisjeća se da su prve sedmice bile ogroman izazov za njih dvoje. Bilo je tu galame, suza i dubokog straha.
“Svijet oko bazena – odjeci glasova, pljuskanje vode i jarka svjetlost – za njega je bio juriš senzacija koje njegov um nije mogao lako da složi. U tim trenucima, klasične trenerske metode gubile su svaku vrijednost. Ali, kao roditelj, nisam mogla da okrenem glavu. Znala sam koliko je teško boriti se za svoje dijete i osjetila sam duboku potrebu da pomognem i njemu i njegovoj porodici. Ta roditeljska empatija mi nije dozvolila da odustanem, već me je natjerala da sjednem, informišem se, čitam i tražim način kako da doprem do njegovog svijeta”.
Rad jedan na jedan sa Mironom natjerao ju je da sruši sve šablone koje je dotad znala.
“Sa njim sam naučila da komunikacija nije u glasnosti, već u jasnosti, predvidivosti i potpunom, apsolutnom povjerenju. Kada bi, nakon sedmica plakanja, konačno mirno zaronio, napravio pravilan zaveslaj i uputio mi pogled razumijevanja, to je za mene vrijedilo više od bilo koje zlatne medalje. Naučio me je da mjerim napredak u milimetrima i da u tim milimetrima vidim najveće pobjede”, govori Milica.
Zbog njega je, priznaje, postala i bolji roditelj. Gledajući njegovu borbu, naučila je da još dublje osluškuje i bolje razumije tišinu i postupke svoje četvoro djece, od kojih su dvije ćerke takođe uspješne sportistkinje u vaterpolu i plivanju.
“On mi je pokazao da se najveća roditeljska i ljudska ljubav ogleda u tome da nekome pružiš sigurno utočište onda kada mu je cijeli svijet previše glasan i strašan. Na kraju, napravio je od mene boljeg čovjeka”, kaže ova trenerica iz Herceg Novog.
Od igre do povjerenja
I Mironova majka priznaje da je mnogo naučila iz odnosa svog djeteta i trenerice. Dva delfina, kako ih naziva, postala su joj simbol njihovog odnosa.
“Ponekad sjedim u kafiću pored bazena i samo ih posmatram. Bazen je ogroman. Oko njih treniraju sportisti, djeca, vaterpolo ekipe. Čuje se šum vode, glasovi odjekuju, neko roni, neko pliva svojom stazom. A negdje usred tog velikog prostora vidim dvije male figure. Mog četvorogodišnjeg sina i njegovu trenericu Milicu. Miron je gleda i čeka. Već zna da će ona sada nešto smisliti. Možda će staviti nešto smiješno na glavu. Možda će se iznenada politi vodom. Možda će izmisliti neku sasvim luckastu igru samo da bi ga nasmijala. Ponekad Miron počne da se smije još prije nego što ona uspije da završi ono što je naumila. A onda zapliva prema njoj. Njemu se čini da se igra. Milica u tom trenutku zna da on trenira. Ponekad joj se popne na leđa, zagrli je i njih dvoje plivaju zajedno. Ponekad se samo vrte po vodi, smiju i zabavljaju kao da oko njih ne postoji niko drugi. I kada ih danas gledam, sve mi je teže da vidim trenericu i dijete. Vidim dva delfina. A prije samo dva i po mjeseca sve je izgledalo potpuno drugačije”, sjeća je Tatyana.
Objašnjava da za Mirona, koji je neurorazličito dijete, koje još uvijek ne govori i teško razmije govor, svijet ponekad postane prevelik, previše bučan i brz. Tako je bilo i na prvom času, koji dobro pamti.
“Prvi čas održan je 13. jula. Miron je plakao. Nije želio da uđe u vodu. Vrištao je. Opirao se. Oko nas su bili sportisti, djeca, drugi treneri, vaterpolo ekipe. To nije bio mali, tihi bazen u kojem možete zatvoriti vrata i ostati sami. Bio je to veliki profesionalni bazen u kojem je život tekao svojim tokom. A moje dijete je usred svega toga plakalo. I meni je bilo neprijatno. Ne zbog Mirona kao mog sina. Bilo mi je neprijatno pred ljudima oko nas. Imala sam osjećaj da svima smetamo. Da svi čuju njegov plač. Da nas svi gledaju. I upravo tada sam prvi put vidjela u Milici nešto što ću kasnije primjećivati iznova i iznova. Meni je bilo neprijatno. A Milici zbog mog djeteta nije bilo neprijatno ni jedne jedine sekunde”.
Sjeća se da Milica uopšte nije gledala oko sebe. Nije je zanimalo ko ih posmatra, šta neko misli niti koliko Miron odgovara predstavi o tome kako bi dijete na treningu „trebalo“ da se ponaša.
“U tom trenutku za nju je postojao samo Miron. Nije pokušavala da ga natjera da prestane da plače kako bi svima oko njega bilo lakše. Nije pokušavala po svaku cijenu da sprovede unaprijed napravljen plan treninga. Nije pokušavala da Mirona prilagodi bazenu. Počela je da prilagođava bazen Mironu”, priča Mironova majka.
Milica je, kako navodi, mogla po deset puta tokom jednog časa da promijeni ono što je planirala, jer nije gledala u plan, već u dijete.
Obraćala mu se na crnogorskom, jeziku koji on praktično ne poznaje.
“Ako bismo razmišljali logično, između njih je trebalo da nastane još jedna prepreka. Jednostavno nije trebalo da se razumiju. Ali dogodilo se upravo suprotno. Milica mu nije mnogo govorila. Govorila je kratko. Jasno. Nije ga zatrpavala riječima. Iste kratke instrukcije ponavljale su se u jasnim situacijama. Pokazivala bi mu šta želi. Čekala. Posmatrala njegovu reakciju. I jednog dana uhvatila sam sebe kako razmišljam: Miron razumije Milicu. Naravno da za nekoliko nedjelja nije naučio crnogorski. Naučio je da razumije nju. Njen glas, intonaciju, pokret, ono što slijedi i što ona želi od njega. A istovremeno je Milica naučila da razumije dijete koje gotovo ništa o svojim željama, strahu ili nelagodnosti nije moglo da joj kaže riječima. Mislim da sam upravo tada konačno shvatila da njene sposobnosti kao trenera sežu mnogo dublje od same tehnike plivanja”, govori Tatyana i dodaje:
“Možete odlično da plivate. Možete da poznajete stotine vježbi. Možete da imate obrazovanje i naučite pravilnu metodiku rada. Ali iz priručnika ne možete naučiti kako da vam ne bude neprijatno zbog tuđeg djeteta dok ono vrišti usred velikog bazena i ljudi gledaju. Iz uputstva ne možete naučiti kako da zadobijete povjerenje djeteta koje gotovo ne razumije vaš jezik. I ne možete ga natjerati da se tako iskreno smije pored vas ako se pored vas ne osjeća bezbjedno. To više nije pitanje jezika. Možda čak ni plivanja. To je pitanje čovjeka”.
Tatyana kaže da promjene ne vidi samo u bazenu. Miron je postao mnogo mirniji i lakše se snalazi u svakodnevnim situacijama.
“Bolje hoda sa mnom držeći me za ruku, lakše podnosi neke situacije koje su ga ranije vrlo brzo preplavljivale. Ne mogu i ne želim sve te promjene da pripišem samo plivanju. Paralelno sa bazenom, Miron veoma intenzivno radi i sa drugim stručnjacima i njegov razvoj je rezultat mnogo različitih stvari. Ali vidim kakvo je mjesto voda zauzela u njegovom životu”
Ne zna da li će Miron ikada postati sportista i da li će ikada biti takmičenja ili medalja, ali to joj nije ni važno. Želi samo jedno – da se jednog dana Miron u vodi osjeća slobodno kao što se u njoj osjeća Milica.
Majka koja je prestala da se izvinjava
U dirljivom pismu koje je uputila Milici, ova majka navodi da će doći dan kada će napustiti Herceg Novi i da će između Mirona i njegove trenerice ponovo biti gradovi, države i kilometric. Sigurna je već sada da će iz Crne Gore otići kao drugačija majka.
“Ponekad gledam kako grliš i ljubiš Mirona i uhvatim sebe kako razmišljam da možda čak ni ja nijesam uvijek umjela da ga prihvatim tako slobodno i prirodno kao ti. Ja sam njegova majka. Volim ga više od života i spremna sam da učinim sve za njega. Ali shvatila sam da ljubav i prihvatanje nijesu uvijek isto. Dugo sam živjela sa osjećajem da stalno moram da se izvinjavam zbog svog djeteta. Navikla sam da, čim negdje uđemo, gotovo nesvjesno pogledom tražim ljude oko nas. Ko nas gleda? Kome smeta? Ko je iznerviran? Ko upravo razmišlja zašto ova majka ne može jednostavno da natjera svoje dijete da se ponaša kao ostala djeca? Vjerujem da će mnoge majke djece sa razvojnim teškoćama razumjeti o čemu govorim. Ponekad se toliko naviknemo da unaprijed štitimo svoje dijete od svijeta, a istovremeno svijet od svog djeteta, da više i ne primjećujemo koliko napetosti nosimo u sebi. A onda sam vidjela tebe”.
Tatyana kaže da joj je ponekad bilo neprijatno pred drugim ljudima, a Milici nijednog trenutka nije bilo neprijatno zbog njenog djeteta.
“Nijesi se čak ni osvrtala oko sebe. Nijesi pokušavala da ga prilagodiš očekivanjima okoline. Nijesi žurila da zaustaviš njegov plač samo zato što bi neko mogao da pogleda. U tim trenucima kao da za tebe niko drugi nije postojao. Postojao je samo Miron. A ja sam stajala pored bazena i gledala te. U početku sam samo gledala, a onda sam shvatila da, dok ti učiš mog sina, i ja učim nešto od tebe. Gledala sam kako ga grliš, kako mirno prihvataš njegove suze, njegov plač, otpor i sve njegove posebnosti. Kako u njemu ne vidiš ni problem, ni dijagnozu, ni dijete koje prvo treba promijeniti da bi tek onda moglo biti prihvaćeno. Za tebe je on jednostavno Miron. I postepeno sam počela da ga gledam tvojim očima. Svojim odnosom prema njemu, iz dana u dan pokazivala si mi zašto ne treba da se stidim svog sina. Da, on je drugačiji. Da, ponekad je sa njim veoma teško. Ali on ne mora prvo da postane miran, poslušan i sličan drugima da bi zaslužio ljubav, svoje mjesto i pravo da bude među ljudima. A to nije jedino čemu si me naučila”, dio je pisma koje je Tatyana posvetila Milici.
izvor: roditelji.me
