Dok policija, tužilaštvo i sud utvrđuju odgovornost maloljetnika za krivično djelo, javnost često već donosi svoju presudu, a naslov, fotografija ili nekoliko prepoznatljivih detalja mogu postati etiketa koju dijete nosi godinama, upozorava načelnica Stručne službe Vrhovnog državnog tužilaštva Dijana Popović Gavranović.
Kada se priča o maloljetniku osumnjičenom za krivično djelo pretvori u medijski spektakl, posljedice mogu biti mnogo trajnije od same vijesti.
U maloj sredini, poput Crne Gore, ponekad je dovoljno nekoliko detalja da se prepozna o kome je riječ, što dijete može izložiti osudi i odbacivanju u školi, među vršnjacima i u zajednici.
“Zaštita maloljetnika ne znači prikrivanje događaja, već odgovorno izvještavanje koje ne ugrožava njihovo dostojanstvo, privatnost i mogućnost da se promijene. Javni interes nikada ne može biti izgovor za zadiranje u privatnost i uništenje dostojanstva maloljetnog učinioca”, poručuje Popović Gavranović.
Koliko je važno pitanje načina na koji se izvještava o djeci osumnjičenoj za krivična djela pokazuje i primjer iz septembra, kada je u medijima objavljen tekst o sedamnaestogodišnjaku osumnjičenom za šest teških krađa u Podgorici.
U naslovu je maloljetnik označen kao „višestruki povratnik u izvršenju krivičnih djela iz oblasti imovinskog kriminaliteta“, dok su u tekstu navedeni detalji sumnji koje mu se stavljaju na teret.
Taj primjer sam po sebi ne dokazuje da je identitet maloljetnika otkriven, ali otvara pitanje da li se prilikom izvještavanja dovoljno vodi računa o tome kako formulacije u naslovima i detalji iz policijskih saopštenja mogu uticati na dijete.
“Kada mediji mladu osobu u razvoju obilježe kao „ozbiljnog zločinca“ i sredina ga odbaci, on može da internalizuje plasiranu sliku o sebi”, navodi Popović Gavranović.
Na taj način, upozorava ona, mediji utiču da društvo dobija osobu koja prihvata nametnutu kriminalnu ulogu umjesto rehabilitacije, što dugoročno povećava rizik od recidivizma.
Trajna stigma
Popović Gavranović smatra da se prilikom izvještavanja o maloljetnicima često zanemaruje mogućnost da objavljeni sadržaji izazovu dodatnu traumu i odbacivanje djeteta u porodičnom, školskom i vršnjačkom okruženju.
“Često se ne vodi računa ni o stigmatizaciji maloljetne osobe (rizik da bude osuđena, odbačena i napuštena od porodične, školske, vršnjačke, šire zajednice, što je suštinski čini žrtvom)”, kaže ona.
Upozorava da internet može dugoročno uticati na odnose djeteta sa ljudima iz njegovog okruženja, čak i kada aktuelni događaj prestane da bude u središtu javne pažnje.
“Treba razmišljati i kako će na taj događaj za sada, za deset i više godina gledati samo dijete, njemu važne osobe, kao i da će zahvaljujući internetu, zauvijek ostati zabilježeno mnogo toga što može da uruši djetetove prijateljske, partnerske, poslovne i sve druge odnose u budućnosti i dugoročno ugrozi njegovu dobrobit”, navodi Popović Gavranović.
U maloj sredini kakva je Crna Gora, upozorava ona, dijete može biti prepoznato i bez objavljivanja imena I prezimena.
“Prepoznavanje je veoma lako jer je čitava Crna Gora mala sredina, svi će nepogrešivo prepoznati o kome je riječ i napraviti otklon od njega”, kaže ona.
Problem dodatno produbljuju komentari na portalima i društvenim mrežama, u kojima se maloljetniku i njegovoj porodici upućuju osude i pozivi na najstrože kazne.
“Senzacionalizmom se podstiče i velika količina komentara koja uobičajeno proprati ove objave, kako na stranicama medija, tako i na društvenim mrežama, na način da se izreknu osude i požele sve najgore moguće kazne maloljetniku i njegovim roditeljima. Maloljetnik zbog svega toga može postati meta napada i u stvarnom prostoru, ne samo onlajn”, upozorava sagovornica Pobjede.
Javni interes
Pravo javnosti da bude informisana ne podrazumijeva pravo na sve detalje iz života maloljetnika.
Prema mišljenju Popović Gavranović, važno je da javnost zna da li su nadležni organi reagovali, koje se mjere preduzimaju i koliko je određena pojava rasprostranjena.
“Javni interes jeste statistika o broju prijavljenih krivičnih djela u kojima su učestvovali maloljetnici i kvalifikacija učinjenih krivičnih djela shodno Krivičnom zakoniku, kao i informacija da su policija/državno tužilaštvo reagovali i da su preduzete mjere nadzora”, pojašnjava ona.
Javni interes, kako ističe, podrazumijeva i otvaranje rasprave o uzrocima problema među mladima, prevenciji nasilja i odgovornosti institucija.
“Javni interes je i otvaranje društvene debate o tome zašto su mladi u krizi i kako sistem zakazuje u prevenciji. To doprinosi bezbjednosti građana”, kaže Popović Gavranović.
S druge strane, objavljivanje privatnih i porodičnih detalja, fotografija, podataka o školi i sadržaja sa društvenih mreža može služiti senzacionalizmu, a ne informisanju javnosti.
“Javni interes nije objavljivanje specifičnih detalja o načinu izvršenja krivičnog djela i preduzetim mjerama nadzora/bezbjednosti niti objavljivanje djetetovih inicijala, škole koju pohađa, fotografija škole, njegove kuće, detalja o njegovoj ličnosti, školskom, porodičnom životu, njegovih objava ili objava drugih o njemu na društvenim mrežama, fotografija ili audio i video-snimaka koji omogućavaju da se vizuelno identifikuju akteri događaja o kojima se izvještava, da se prepozna mjesto događaja”, precizira ona.
Ni činjenica da je neki drugi medij već objavio takve informacije ne oslobađa novinara odgovornosti.
“Takođe, ni u kom slučaju nije opravdanje preuzimanja i objavljivanja sadržaja koji su neki drugi mediji prikazali narušavajući prava djeteta pod izlikom da je to javnost već vidjela”, kazala je Popović Gavranović.
Zaštita identiteta
Identitet maloljetnika može biti otkriven i kada njegovo ime nije objavljeno. Fotografije škole ili kuće, snimci na kojima se prepoznaju glas ili lik, kao i kombinacija drugih podataka, mogu biti dovoljni da ga identifikuju osobe iz njegovog neposrednog okruženja.
“Objavljivanje podataka o djeci koja se nalaze u krivičnom postupku je zabranjeno jer se time štiti privatnost i sprečava publicitet, a što bi inače moglo da nanese štetu maloljetnim licima. Zakonom je zaštićen identitet maloljetne osobe koja je učinila krivično djelo, kao i zaštita identiteta djeteta koje je oštećeno krivičnim djelom. Medijski prilozi o takvim slučajevima ne smiju omogućiti identifikaciju djeteta”, ističe ona.
Ni saglasnost roditelja ili djeteta, prema njenom mišljenju, ne znači automatski da je medijsko izlaganje u najboljem interesu maloljetnika.
Roditelji u kriznim situacijama mogu željeti da javnosti ukažu na problem ili propuste institucija, a da pritom nijesu svjesni dugoročnih posljedica objavljivanja podataka o djetetu.
“Čak i kada pristanak djeteta i njegovog zakonskog zastupnika postoji, nedopustivo je intervjuisanje ili fotografisanje djeteta ili drugi postupak kojim se direktno ili indirektno otkriva identitet djeteta, a kojim bi mogla biti ugrožena njegova dobrobit. Dobrobit djeteta uvijek je nadređena javnom interesu”, upozorava Popović Gavranović.
Kritičko izvještavanje o radu institucija jeste važno, ali se mora organizovati tako da dijete ne postane sredstvo za dokazivanje njihovih propusta.
Druga šansa
Popović Gavranović podsjeća da je maloljetnik osoba u razvoju, zbog čega se pri odlučivanju o njegovoj odgovornosti i mjerama moraju uzeti u obzir uzrast, zrelost, porodične prilike i druge okolnosti.
“Maloljetnik je dijete koje se nalazi u razvoju, u procesu sazrijevanja, njegova ličnost se formira tokom čitavog procesa razvoja, a u zavisnosti od faze razvoja i sazrijevanja, dijete postaje sposobno za preuzimanje odgovornosti za svoje potrebe, postupke, zdravlje, bezbjednost i za druge”, pojašnjava ona.
Zato krivični postupak prema maloljetniku ne treba posmatrati samo kroz kažnjavanje, već i kroz mogućnost da se prepoznaju problemi koji su prethodili djelu i obezbijedi podrška kako se ono ne bi ponovilo.
U tom procesu, kaže Popović Gavranović važnu ulogu ima Stručna služba, čija procjena doprinosi izboru mjere primjerene konkretnom djetetu i okolnostima u kojima živi.
“Zbog toga je važno učešće Stručne službe u procjeni maloljetnika i davanju nalaza i mišljenja o primjeni njemu najprimjerenije alternativne/vaspitne mjere, čime se obezbjeđuje sveobuhvatno uzimanje u obzir kriterijuma za određivanje alternativne/vaspitne mjere”, navodi sagovornica Pobjede.
Naglašava da stručnjaci koji rade sa maloljetnicima ne odustaju od njih, već nastoje da im pomognu da razumiju posljedice svojih postupaka i promijene ponašanje.
“Stručnjaci sa specijalizovanim znanjima su uvijek na strani djeteta koje je učinilac krivičnog djela i nikad ne odustaju od njega, oni znaju da svako dijete zna šta je dobro, a šta loše, ali nije uvijek u stanju adekvatno da procijeni situaciju i reaguje na prihvatljiv način, kao i da svako dijete želi da bude dobro i da se nikada kod djeteta kaznom neće postići ono što se može uraditi pozitivnim podsticanjem”, navodi ona.
Upozorava i da medijski sadržaji mogu dodatno povrijediti djecu koja su žrtve nasilja ili ih navesti na oponašanje djela, zbog čega je važno izbjeći nepotrebne opise nasilja, prijetnji i navodnih motiva.
“Medijski prilozi ne smiju povećavati djetetu štetu koja je već nastala, nanositi još veću bol i patnju od već pretrpljene, a način saopštavanja ne smije navoditi emocionalno labilne osobe da ponove ili oponašaju to djelo”, kaže ona.
Popović Gavranović precizira da javna riječ ne smije da produbi nasilje ni da zatvori krug nasilja, pošalje poruku o bezizlaznosti, posebno kada se govori o slučajevima sa teškim posljedicama, teškim povređivanjem.
Mediji, smatra ona, mogu govoriti o krivičnim djelima, njihovim posljedicama i odgovornosti institucija bez stigmatizacije djece i njihovih porodica.
“Profesionalac nikada ne govori u medijima o konkretnim slučajevima u kojima su djeca učinioci ili žrtve. Etično je ne govoriti o konkretnom slučaju, već govoriti o društvenom problemu, društvenoj odgovornosti, društvenoj reakciji koja obezbjeđuje sistemsko rješavanje problema”, pojašnjava ona.
Novinari zato, prije objavljivanja, treba da procijene šta žele da postignu izvještavanjem i da li je određeni detalj zaista važan za javnost.
“Medijsko izvještavanje ne smije zadovoljavati interes korisnika za negativne vijesti, puke i/ili senzacionalističke informacije. Od toga je značajniji interes djeteta da bude zaštićeno pa profesionalac prije svakog izvještavanja treba da odgovori bar na pitanja šta želi izvještavanjem da postigne, kakve su posljedice njegovog izvještavanja, izaziva li nečiju ranjivost, narušava li nečiju privatnost, bezbjednost ili ometa istragu”, ističe Popović Gavranović.
Ocjenjuje da zaštita djeteta ne znači prećutkivanje krivičnog djela, već odbijanje da se maloljetniku, pored odgovornosti koja se utvrđuje u zakonitom postupku, izrekne i trajna društvena kazna putem medija.
“Internet može sačuvati svaku objavu, ali odgovornost medija je da ne dozvole da jedna vijest postane maloljetnom počiniocu krivičnog djela presuda za cio život”, poručila je Popović Gavranović.
Izvor: Pobjeda
