U Crnoj Gori se o boli rijetko govori naglas. Umjesto razgovora, njeguje se izdržljivost, a umjesto traženja pomoći ćutanje. Generacijama se prenose poruke „izdrži“, „proći će“, „budi jak“. Pitanje koje se nameće nije zašto pojedinci ćute, već zašto društvo i dalje ,,nagrađuje“ ćutanje. Koliko nas košta kultura u kojoj je lakše priznati fizičku nego psihičku bolest i u kojoj se pomoć traži tek kada tijelo počne da šalje alarm koji se više ne može ignorisati.
Dijagnoza mi je postavljena 30. avgusta 2024. godine, s tim što sam prije toga dugo probao da ,,izbjegnem“ službenu dijagnozu depresije, odlazeći na terapiju godinama. Prelomni trenutak za mene bio je kada sam se fizički razbolio i nijesam mogao pobjeći od mentalnog i duševnog stanja i zataškane bolesti. Nijesam mogao mjesec dana da izađem iz kuće, da treniram, da aktivno ignorišem probleme, tako da sam ostao protiv svoje volje – sam sa sobom. Tada sam znao: meni treba pomoć!
Tim riječima crnogorski influenser Vuk Mihajlović započinje svjedočenje za Pobjedu, otvoreno govoreći o ličnoj borbi s depresijom i trenutku kada je prihvatio činjenicu da je traženje stručne pomoći čin snage, a ne slabosti.
Mihajlović se godinama uklapao u obrazac ponašanja „ćuti i trpi“, nastojeći da ispuni očekivanja okoline i nastavi dalje bez pitanja i žaljenja. Tek kada više nije mogao da funkcioniše kao ranije, potražio je stručnu pomoć. Danas o dijagnozi govori javno jer vjeruje da mnogi prolaze slične probleme, ali nemaju snage da progovore o tome. Njegova priča nije izuzetak, već ogledalo iskustava mnogih koji funkcionišu „na silu“ uvjereni da moraju izdržati. Ovo nije samo priča o jednoj dijagnozi i iskustvu, ovo je apel svima koji godinama ,,ćute i trpe“, ali i onima koji svojim riječima, stavovima ili tišinom održavaju taj obrazac.
U Crnoj Gori se o boli rijetko govori naglas. Umjesto razgovora, njeguje se izdržljivost, a umjesto traženja pomoći ćutanje. Generacijama se prenose poruke – „izdrži“, „proći će“, „budi jak“. Pitanje koje se nameće nije zašto pojedinci ćute, već zašto društvo i dalje ,,nagrađuje“ ćutanje.
Koliko nas košta kultura u kojoj je lakše priznati fizičku nego psihičku bolest i u kojoj se pomoć traži tek kada tijelo počne da šalje alarm koji se više ne može ignorisati? Vrijeme je da preispitamo da li nas mit o snazi održava ili polako lomi, ali i da prestanemo da mjerimo hrabrost količinom izdržanog bola. Hrabrost nije trpjeti u tišini, već zatražiti podršku kada nam je potrebna.
O tome zašto se u Crnoj Gori problemi mentalnog zdravlja i dalje doživljavaju kao sramota, koje su posljedice dugotrajnog potiskivanja emocija i kako zdravstveni sistem, obrazovanje i mediji mogu doprinijeti promjeni tog narativa, pored Mihajlovića, za Pobjedu govore direktor Klinike za psihijatriju „Dr Dušan Kosović“ KCCG, psihijatar i psihoterapeut Aleksandar Popović, medicinska psihološkinja na Klinici za psihijatriju KCCG Mina Gazivoda, sociolog Slobodan Vukićević i dr pharm. Marija Stojanović.
Treba pričati
Mihajlović svjedočenje nastavlja objašnjavajući da mu se prvi osjećaj da „nešto nije u redu“ javio još u ranim tinejdžerskim godinama.
– Tada sam primijetio da sa mnom nije sve kako treba, ali to su bili periodi iz kojih sam uspijevao da izađem. Nijesam stalno bio tako mračan. Nijesam htio tražiti ljekove i psihijatra jer sam smatrao da to rade samo slabi ljudi i kukavice – istakao je Mihajlović.
Prelomna je bila 2024. godina, koju opisuje kao izuzetno tešku – i privatno i poslovno.
– Kombinacija raznih nemilih situacija me je dovela do tačke u kojoj sam shvatio da nijesam dobro. I tada sam sebi prvi put jasno rekao: ,,Kukavica to ne bi priznala“ – rekao je Mihajlović.
Društvo je, kako kaže, uticalo da dugo smatra sebe ,,slabićem zato što je depresivan“.
– Ali, kada sam pronašao snage da javnosti saopštim moje muke, od istog tog društva sam dobio neizmjernu količinu podrške, ljubavi i motivacije. Tako da mojoj okolini ništa ne mogu uzeti za zlo. Vjerovao sam godinama, kroz cijeli moj tinejdžerski period, kao i godine studiranja, da moram istrajati, izdržati, ignorisati ,,lampice“ koje su se popalile, da moram ,,na servis“ pod hitno, kako bih bio muškarac – rekao je Mihajlović.
Podsjeća da se u Crnoj Gori muškarcu od malena govori: ,,Ne plači, evo te kao neka djevojčica“.
– Veliki udarci na razumijevanje sebe i uloge koju imaš kao osoba muškog pola kreću od samog starta. Ali, ne krivim nikoga zbog toga, prosto smo takvo društvo, takve su bile generacije, niko nije umio i znao bolje. E sad, na nama je da se popravljamo sa znanjem koje je dostupno – kazao je Mihajlović.
Naglašava da treba pričati naglas, žaliti se, dijeliti sa ljudima kojima je stalo do tebe sve što te tišti ili kopka – bilo to sitno ili krupno.
– Ne držati ništa u sebi. Iako ti ne treba pomoć, ne škodi razgovarati sa nekim. Možda otkriješ da nekom koga znaš treba pomoć – rekao je Mihajlović, dodajući da bismo svi trebali ,,spustiti gard, naćuliti uši i raspričati se“.
– Kao društvo moramo se malo opustiti što se tiče osuda i napada. Da dozvolimo ljudima da drugačije iskušavaju život, da nije svako isti, porazi i pobjede ljudima izgledaju drugačije – naglasio je Mihajlović.
Prepoznavanje problema
A kako na ovaj ukorijenjeni obrazac ponašanja gleda struka – da li je riječ o snazi karaktera ili o mehanizmu koji dugoročno ostavlja ozbiljne posljedice po mentalno zdravlje pojedinca i zajednice? Psihijatar Aleksandar Popović pojašnjava da je obrazac „ćuti i trpi“ naučeno ponašanje koje se prenosi iz generacije u generaciju, prateći porodične i društvene norme.
– Nekada ranije je imao svoju funkciju, jer je ova emocionalna suzdržanost bila način preživljavanja, u periodima nesigurnosti i kriza. I danas se doživljava kao takav, ali u okolnostima koje nijesu kao što su bile, može predstavljati značajnu prepreku za psihičko zdravlje – kazao je Popović.
On podsjeća da je u našoj sredini i dalje prilično prisutno uvjerenje da je ćutanje znak snage, a pokazivanje emocija slabost, naročito među muškom populacijom.
– Problem je što takva „snaga“ nije istinska psihološka otpornost – to je potiskivanje, a kada potiskivanje, kao mehanizam odbrane, zakaže, tada imamo ozbiljnije posljedice po mentalno zdravlje. Prava snaga bi u ovom slučaju predstavljala sposobnost da prepoznamo što osjećamo i da o tome govorimo na konstruktivan način – istakao je Popović.
Naglašava da su u praksi razlike između generacija/polova, kada je u pitanju spremnost da se govori o psihičkim problemima, jasno vidljive.
– Mlađe generacije su u određenoj mjeri otvorenije za razgovor o mentalnom zdravlju, spremnije da traže pomoć i manje opterećene stigmatizacijom, iako, u našoj sredini, prepoznajemo obrasce starijih generacija, po pitanju stigme i potrebe za tretmanom. S druge strane, često im nedostaju naučeni mehanizmi kontrole emocija, pa se često suočavamo sa većom svjesnošću, a manjkom upravo ovih mehanizama. Kod starijih generacija i dalje dominira model „ćuti i trpi“, što često dovodi do kasnijeg javljanja, kada su simptomi već izraženi, a često dolaze čak i zbog insistiranja članova porodice. Kada su u pitanju polne razlike, žene se češće javljaju i lakše verbalizuju probleme, dok muškarci češće dolaze kasno, nerijetko tek kada simptomi postanu ozbiljni ili kada dođe do funkcionalnog pada – istakao je on.
Strah od osude, smatra Popović, jedan je od ključnih razloga odlaganja liječenja.
– U praksi, to nije samo pitanje „što će reći ljudi“, već duboko ukorijenjen osjećaj srama i straha od etiketiranja. Ljudi često imaju utisak da će ih okolina posmatrati drugačije ako potraže pomoć psihijatra. Nažalost, taj strah često produžava patnju i komplikuje tok bolesti. A činjenica je da što se ranije počne sa liječenjem, prognoza je znatno bolja – navodi Popović.
Na pitanje što ih je spriječilo da ranije potraže stručnu pomoć, dr Popović ističe da pacijenti najčešće daju isti, gotovo identičan odgovor: „Mislio sam da ću moći sam“.
– Uz to ide i minimiziranje problema, poređenje sa drugima i strah, kako od dijagnoze, tako i od reakcije okoline. Zanimljivo je da se ljudi često više plaše osude nego same dijagnoze. Dijagnoza donosi objašnjenje i plan, dok osuda donosi neizvjesnost i izolaciju – istakao je on.
Dr Popović smatra da se obrazac ponašanja „ćuti i trpi“ može mijenjati.
– U promjeni obrazaca ponašanja i razmišljanja leži osnova naše struke, ali zahtijeva vrijeme, edukaciju i podršku. Promjena počinje od prepoznavanja problema i prihvatanja da traženje pomoći nije znak slabosti. Psihoterapija, farmakoterapija, edukacija o mentalnom zdravlju i podrška okoline imaju ključnu ulogu. Važno je naglasiti da ne treba čekati krizu da bi se potražila pomoć. Razgovor sa stručnjakom može biti preventivan i ne podrazumijeva uvijek intervenciju – istakao je Popović.
Uloga obrazovnog sistema i medija u razbijanju kulture ćutanja je, naglašava Popović, velika i višeslojna.
– Obrazovni sistem treba da razvija emocionalnu pismenost od najranijeg uzrasta – da djeca nauče da prepoznaju i izraze emocije, kao i da raspolažu njima na pravi način, od ranog djetinjstva. Mediji imaju odgovornost da o mentalnom zdravlju govore tačno, bez senzacionalizma i time doprinose destigmatizaciji, adekvatnom razumijevanju i stimulišu pravovremeno javljanje stručnjacima. Zdravstveni sistem, s druge strane, treba da obezbijedi dostupnost usluga, ali i da aktivno radi na smanjenju stigme, kroz javne kampanje, edukaciju i otvoreniji pristup – istakao je on.
Popović smatra da je ,,ćuti i trpi“ duboko ukorijenjeni obrazac ponašanja koji zahtijeva angažovanje ličnih resursa za prevazilaženje.
– Ali, da bi zaista bio prevaziđen, mora biti dočekan od svih pomenutih strana, na adekvatan način, kako se osoba sa poteškoćama mentalnog zdravlja, ne bi osjetila kao da je sama na svijetu. Niko ne bi trebao da prolazi kroz ovakve poteškoće sam. Zato je razgovor često prvi i najvažniji korak – kazao je Popović.
Preispitivanje
Psihološkinja Mina Gazivoda smatra da je obrazac ponašanja „ćuti i trpi“ duboko ukorijenjen u crnogorskoj tradiciji i kulturi, gdje su vrijednosti poput izdržljivosti, samokontrole i trpljenja smatrane vrlinama.
– Kroz istoriju, ove vrijednosti su imale svoju funkciju, jer su pomogle ljudima da prežive teške okolnosti poput ratova, nemaštine, siromaštva i uopšte surovih životnih prilika ovog podneblja – istakla je Gazivoda.
Ona navodi da se, iz psihološke perspektive, ovaj obrazac ponašanja može razumjeti kao kombinacija emocionalne inhibicije i izbjegavajućeg ponašanja.
– To znači da osoba potiskuje svoja osjećanja tuge i ljutnje, a ovo opet iz straha da će biti osuđena ili odbačena od okoline, ukoliko pokaže ranjivost. Osobe koje žive po ovom obrazacu često zanemaruju sopstvene emocionalne potrebe, smatrajući da je bolje da ih potisnu nego da ih priznaju i traže pomoć. Pored toga, može uključivati izbjegavanje konflikta, što znači da se osoba neće aktivno suočiti sa problemima pa samim tim ni naučiti kako da se izbori sa različitim poteškoćama. Ovakav pristup stvara unutrašnju tenziju i pritisak, što može dovesti do anksioznosti, depresije i drugih psiholoških smetnji – istakla je ona.
Gazivoda naglašava da poruke ,,ćuti i trpi“ nesvjesno prevodimo na ,,budi jak i izdrži jer u suprotnom nećeš preživjeti“.
– Dakle, one trigeruju bazična osjećanja sigurnosti, odnosno, straha od gubitka istog. Zato i danas teško odustajemo od ovih ,,direkcija“. Nove generacije tek sada treba da se osmjele i samostalno istraže nove obrasce dozvola i ponašanja – kazala je Gazivoda.
Pojašnjava da je u trenutku u kojem osoba prepozna problem i potraži stručnu pomoć, najteže prevazići unutrašnji otpor, strah od nepoznatog i mogućnosti da će traženje pomoći biti pogrešno shvaćeno.
– Osim toga, mnogi osjećaju krivicu ili sram, jer se plaše da će biti osuđeni kao ,,slabi“ ili ,,nesposobni“. Međutim, trenutak u kojem osoba prepozna da joj je potrebna pomoć i da je u redu potražiti je, vrlo je osnažujući. Kroz rad sa stručnjacima, osoba može naučiti kako da razumije i procesuira svoje emocije, čime se postepeno mijenja njeno psihološko stanje na bolje. Ovaj prvi korak je temelj daljeg emocionalnog ozdravljenja – kazala je Gazivoda.
Naša sagovornica smatra da je potrebno angažovati čitavu zajednicu na svim nivoima kako bi se promijenio duboko ukorijenjeni narativ da je trpljenje vrlina, a traženje pomoći slabost.
– Edukacija je ključna. Koristiti javne kampanje koje bi isticale važnost mentalnog zdravlja, razbijale predrasude i podsticale ljude da se otvore o svojim problemima. Mediji takođe imaju ulogu u tome, jer mogu podržati nove oblike ponašanja i učiniti ih društveno poželjnim tako što će plasirati pozitivne primjere brige o sebi, otvorenosti, dati prostor ljudima koji dijele svoja iskustva sa mentalnim poteškoćama, traže pomoć i ohrabruju druge da učine isto. Takođe, dostupnost psiholoških i psihoterapeutskih usluga je vrlo važna, jer ljudima treba omogućiti lak pristup stručnoj pomoći. Ovaj kolektivni napor može pomoći da se promijeni društveni narativ prema mentalnom zdravlju – poručila je Gazivoda.
,,Etiketiranje“
Farmaceutkinja Marija Stojanović se u svakodnevnoj praksi vrlo često susrijeće sa ljudima koji u apoteku dolaze tražeći savjet zbog problema sa snom, nervozom, hroničnim umorom, unutrašnjim nemirom, napetošću, poteškoćama sa koncentracijom i opštim osjećajem iscrpljenosti.
– Ljudi se mnogo lakše odlučuju da uđu u apoteku i zatraže savjet nego da zakažu pregled kod psihologa ili psihijatra. Apoteka je često prvi kontakt sa zdravstvenim sistemom i ima značajnu ulogu u ranom prepoznavanju problema. Dostupna je, diskretna i ne zahtijeva zakazivanje, što ljudima daje osjećaj sigurnosti. Pacijenti vjeruju da neće biti osuđivani, da neće dobiti „etiketu“, te da mogu dobiti brzo rješenje – kazala je Stojanović.
Ona primjećuje da je samoliječenje veoma prisutno i to ne samo kada je riječ o mentalnom zdravlju.
– Mnogi žele brzo rješenje kako bi izdržali radni dan i svakodnevne obaveze. Pacijenti često traže preparate na biljnoj bazi jer ih doživljavaju kao bezopasne. Ukoliko simptomi potraju, dio pacijenata počinje da traži jače preparate, često po imenu ili na osnovu iskustava drugih ljudi. Do naziva tih preparata uglavnom dolaze putem Interneta ili medija – objašnjava Stojanović.
U praksi se često susrijeće i sa izjavama poput: „Komšinica mi je preporučila“, „Mom bratu je pomoglo, imamo isti problem“ ili „Već sam to pio ranije, pomoglo mi je“.
– Dugotrajno samoliječenje može dovesti do razvoja zavisnosti, neželjenih interakcija sa drugim lijekovima i maskiranja simptoma, pri čemu uzrok problema ostaje neriješen – upozorava Stojanović.
Ona primjećuje i da pacijenti često umanjuju svoje tegobe, predstavljajući ih kao nešto bezazleno.
– To je čest psihološki mehanizam odbrane. Lakše je reći „ništa strašno“ nego priznati sebi da je potrebna pomoć i da se gubi kontrola nad sopstvenim funkcionisanjem. Pacijenti često započinju razgovor minimalizujući problem, ali već kroz nekoliko pitanja otkriva se ozbiljna i dugotrajna slika, koja u mnogim slučajevima traje mjesecima. Pacijenti nerijetko izgovaraju rečenice poput: „Ma nije to ništa, samo malo ne spavam“, „Svi smo danas nervozni“ ili „Proći će samo od sebe“. Nažalost, ovakav pristup često dovodi do pogoršanja stanja i kasnijeg javljanja ljekaru – kazala Stojanović.
Tri faktora
Sociolog Slobodan Vukićević objašnjava da nastanak obrasca ponašanja „ćuti i trpi“ sociologija posmatra kroz međudjelovanje tri ključna faktora demokratije – vladajućih elita, institucija i građana – čiji je osnovni zadatak izgradnja povjerenja i pouzdanja u društveni sistem. Povjerenje se, prema njegovim riječima, odnosi na pojedinca kao člana zajednice, ali i na svojstva samog sistema i njegovih institucija. Pouzdanje, s druge strane, vezano je za kvalitet, istinitost i stabilnost egzistencijalnih pretpostavki života – rada, obrazovanja, zdravstva, kao i kulturnih i moralnih aspekata društva.
– Sa tog stanovišta, imajući u vidu brojne otvorene protivrječnosti, rekao bih da vladajuće elite i institucije savremene Crne Gore građane ostavljaju „s onu stranu“ demokratskih procesa odlučivanja – smatra Vukićević.
On naglašava da je crnogorsko društvo ulaskom u postsocijalistički period zakoračilo u revolucionarnu promjenu za koju nije bilo ni spremno, ni sposobno.
– Posebno zato što se tako temeljne društvene promjene mogu odvijati isključivo evolucionim putem, a nikako revolucionarnim. Uz to, proces postsocijalističke transformacije odvija se pod uticajem ne samo unutrašnjih, već i snažnih globalizacijskih faktora. Svi mi postajemo članovi „svjetskog društva opasnosti“ – istakao je Vukićević.
Na kraju, kada umjesto poruke „izdrži“ počnemo nuditi „tu sam“, napravićemo iskorak iz kulture tišine u kulturu odgovornosti i brige. Ne ćutite! Ne nosite teret sami! Ako vam je teško, priznajte to sebi bez stida. Progovorite. Potražite pomoć. U tome nema slabosti – samo odgovornosti prema sopstvenom životu. Prvi korak je težak, ali svaki naredni je lakši jer više nijeste sami.
Ignoriši glas koji te tjera da se stidiš!
Vuk Mihajlović naglašava da ,,sramotu više ne prihvata“.
– Nemamo vremena više za sramotu. Od čega se sramiti? Od sopstvene duše i srca? Onaj koji čini da zbog toga osjećaš sramotu nije tvoj prijatelj i osoba koja ti želi dobro. Ako te je sramota, ignoriši taj osjećaj. Razumi da je tu, ali radi protiv njega, u inat njemu! U početku će ti biti nelagodno, ali ćeš biti zahvalan što si istrajao i što si ignorisao taj glas koji te je tjerao da se stidiš – poručio je Mihajlović.
Nekome ko godinama ,,ćuti i trpi“ Mihajlović poručuje:
– Osobo koja ćutiš i trpiš – imaš li ti prijatelja, muža, ženu, ćerku, sestru, druga kojeg mnogo voliš i želiš mu najbolje? Da li bi željela da ta tvoja osoba bude spokojna, srećna i istinski duševno mirna? Ne pitam bez veze, zapitaj se?! Ako je odgovor – da, znaj da istu takvu jaku ljubav i želju za boljim životom neko želi i tebi. Ako trenutno nijesi dovoljno jak/a da se boriš za sebe i zbog sebe, ako ćutiš i trpiš, jer se stidiš i nemaš volju da pomogneš sebi, pomozi sebi zbog te osobe. Pomozi sebi protiv svoje volje! Ako je situacija takva da misliš da ti niko trenutno nije prijatelj i bliska osoba, onda ja želim to za tebe. Onda zbog mene pođi! Najiskrenije. Jer sam bio na tom mjestu, na tom dnu, i znam kako ti je, znam da možeš bolje i znam da te čekaju bolji dani. Svjedok sam toga. Želim da budeš i ti – kazao je Mihajlović.
Ono što se ne obradi psihički, često se „prebaci“ na tijelo
Dr Aleksandar Popović smatra da ljudi mogu dugo da funkcionišu uz visok nivo unutrašnje napetosti, ali da to ima svoju cijenu.
– Kada se kapaciteti iscrpe, dolazi do naglog pogoršanja u vidu anksioznih kriza, depresivnih epizoda, zloupotrebe supstanci ili drugih ozbiljnih stanja. Tada pomoć traže, ne zato što su odlučili da rade na sebi, već zato što više ne mogu da izdrže – pojašnjava Popović.
On navodi da se kao posljedice dugotrajnog potiskivanja emocija najčešće viđaju anksiozni poremećaji, depresija, somatizacija i poremećaji prilagođavanja.
– Nerijetko se javljaju problemi sa spavanjem, hronični stres, kao i različiti oblici psihosomatskih tegoba. U Crnoj Gori, u velikoj mjeri nailazimo i na probleme zloupotrebe supstanci. Važno je razumjeti da emocije koje se ne izraze, često nađu drugi način da se manifestuju – kroz tijelo ili ponašanje. Dugoročno potiskivanje emocija dovodi do hroničnog stresa, iscrpljivanja psiholoških resursa i povećanog rizika za razvoj psihičkih poremećaja. S druge strane, na fizičkom planu, povezano je sa većim rizikom za kardiovaskularne bolesti, padom imuniteta i hronične bolne sindrome. Drugim riječima, tijelo i psiha funkcionišu kao cjelina, ono što se ne obradi psihički, često se „prebaci“ na tijelo – naglasio je Popović.
Izvor: Pobjeda
