Mnogi vide naše osmjehe, ali rijetki su oni koji se zapitaju šta se krije iza njih. Iza te površne fasade koju svakodnevno plasiramo društvu, često se kriju siva i sumorna lica usamljenih životnih ratnika; lica maskirana manjkom empatije prema drugu i drugarici sa kojima dijelimo klupu. Kao da nas ta tiha ravnodušnost lišava i onog djelića ljudskosti koju smo naslijedili od prošlih, istom pošasti razorenih generacija. Zato, ko je danas spreman zapitati se šta se krije iza ovih osmjeha?
U koliko je „pritisak“ pojam korišćen kao motiv za teret koji današnje generacije nose na svojim ramenima, onda je škola, smatrana sigurnim okruženjem pogodnim za razvoj i prosperitet mladog uma, ništa drugo do hiperbarična komora. U takvoj školi, ne samo da nećete naučiti kako zaštiti svoj mir od svakodnevnih ataka i djelovati proaktivno ,ne ako, nego kada do poraza dodje, već ćete se susresti sa otporom i neinteresovanjem prilikom “pretjeranog,, ispoljavanja osjećanja i ličnih stavova čija je afirmacija krucijalna za formiranje zrele osobe, kao dijela riješenja. Želja za ispunjavanjem roditeljskih i društvenih kriterijuma uz prezentovanje cijelokupnog karaktera i vrijednosti djeteta putem broja na papiru, početak je društva baziranog na iskorišćavanju tuđih i prikrivanju sopstvenih nesavršenosti.
društva na neuspijeh. Svi ti savršeni i naizgled nedostižni životi sastavljeni od spretno sceniranih prilika izazivaju osjećaj inferiornosti kod mladih ljudi koji već vode egzistencijalnu borbu za svoje mjesto u ovom svijetu. Mladima se greške koje su same po sebi jedini način za učenje i spoznaja samosposobnosti, predstavljaju neoprostivim, od kojih se je potrebno izolovati, čime se pokreće fatalna epidemija perfekcionizma.
Dijelimo se i sistematski sortiramo prema imenu i prezimenu, porijeklu, boji kože, Bogu kojem se molimo i debljini novčanika. Dvostrukim aršinima omogućili smo hegemoniju privilegovanih pojedinaca, koji su naučeni “gaziti preko leševa,, u koliko je to neophodno za ostvarivanje ličnih ciljeva. Zatim, pitamo se zašto se mladi zatvaraju sami u sebe i kasnije doživljavaju kolapse preopterećenih emotivnih brana, nakon čijeg pucanja nam preostaje isto tako često neuspiješna sanacija. U pitanju je ništa drugo do destruktivan i neodrživ mehanizam odbrane nastao kao alergijska reakcija na stanje u kojem se nalazimo.
Uzaludno je govoriti o poteškoćama sa kojima se mladi susreću, bez adekvatne evaluacije značaja očuvanja mentalnog zdravlja i stabilnosti mladih ljudi kao naslijednika ovog sve kompleksnijeg i zahtjevnijeg sistema kompromitovanih vrijednosti. Često se značaj mentalnog zdravlja zanemaruje uslijed nedovoljnog razumijevanja korelacije istog sa fizičkim. Psihologija kao nauka koja se bavi ponašanjem i promjenama u ponašanju čovjeka prilikom izmjena varijabli okoline u kojoj se nalazi, nedvosmisleno je dokazala da je stres izvorni začetak većine fizičkih oboljenja, kao i enorman faktor koji utiče na kvalitet života mlade jedinke. Alfred Adler je prilikom istraživanja stresa i njegove influencije na organizam mladih ljudi zapazio porast somatskih oboljenja i podložnosti štetnim životnim navikama koje pružaju privremeni bijeg. Problem su i ireverzibilne, dugotrajne posljedice pretjerane izloženosti pritisku, to jest traume koje se najčešće transgeneracijski naslijeđuju.
Nedovoljna edukacija o samom stresu često dovodi do brutalne stigmatizacije ove psihičke pojave. On sam po sebi predstavlja odgovor organizma na izazove koje svekodnevno prevazilazi i čak igra određenu motivacionu ulogu. Destruktivan, naročito za mlade, postaje kada dođe do njegove retencije i potiskivanja prilikom nedostatka konkretnog načina redukcije. Upravo ovo je zadatak je i izazov čijem bi ispunjavanju imperativno trebalo težiti društvo u cilju očuvanja mentalnog statusa mladih populacija. Rješenje je kontradiktorno popularnom mišljenju, krajnje elementarno i krije se u prirodi samog čovjeka i njegovoj ortodoksnoj društvenosti, na čijoj smo eliminaciji, svijesno ili ne, radili već decenijama. Zidovi koje smo gradili u cilju zaštite od drugih, pretvorili su nam se u vlastite tamnice čija nas izolovanost još više otuđuje. Zato je na nama ukloniti te blokade, a zatim vizionarski i pažljivo rekonstruisati društvo izgrađeno na povjerenju, toleranciji i transparentosti između mladih ljudi. Iako ga mi kao takvog, možda nikada nećemo dočekati, dužni smo konačno početi ulagati u budućnost i njena pokoljenja.
Na kraju, iza svih tih fabrički koncipiranih osmijeha nalazi se naša sloboda čiji vapaj za pravdom možda ne možemo zadovoljiti odjednom, ali možemo naučiti slušati, jer se u svakom iskonskom priznanju i razgovoru bez diskriminacije, krije korak ka ozdravljenju.
Autor Vahid Gec
