Martin Luter King, aktivista i politički filozof, jednom prilikom rekao je: „Na kraju nećemo pamtiti riječi naših neprijatelja, već ćutanje naših prijatelja“. Upravo ova misao nagovještava jedan od ključnih motiva eseja i ukazuje na naizgled bezazlen obrazac izbjegavanja preuzimanja odgovornosti, kao i na nedostatak inicijative za pokretanje društvenog progresa. Glas svakog pojedinca koji shvata ozbiljnost rasne diskriminacije i aktivno doprinosi podizanju svijesti o ovom problemu, vodi nas korak bliže ka naprednom i informisanijem društvu u kojem moć imaju tolerantni i nepristrasni, bez obzira na boju kože.
Nastojanje mladih, inspirisanih i prosvijećenih ljudi da se angažuju u borbi protiv rasizma može se manifestovati na mnogo načina. Ipak, ono uvijek predstavlja dostojanstven pristup aktuelnim pitanjima i savršenu mogućnost da utiču na druge ljude, mijenjajući njihove stavove, razbijajući predrasude i promovišući prave vrijednosti. S obzirom da su mladi nosioci sigurne budućnosti, oni imaju važan zadatak da preispituju već postojeće, godinama ukorijenjene stavove i da se prema diskriminaciji odnose na drugačiji način, prevazilazeći generacijske stereotipe. Promjenu donose samo oni koji su dovoljno odvažni da se suprotstave zastarjelim pogledima na društvo, dovoljno empatični da se bore za tuđa prava ne dobijajući ništa zauzvrat, i svjesni poteškoća koje već vijekovima narušavaju međuljudske odnose. Ljudi čija shvatanja prevazilaze rasu ili bilo kakvo drugo prirodno obilježje, i koji ljude procjenjuju na osnovu njihovog krakatera, nose iskru svijetle budućnosti koje moraju biti svjesni i njegovati je kroz solidarnost, društvenu odgovornost i moral.
Ipak, činjenica da mladi nisu svjesni moći koju posjeduju i koju mogu iskoristiti na pravi način ukazuje na to da i dalje u potpunosti ne razumijemo značaj riječi, javnog istupanja, pisanja i pokretanja otvorenog dijaloga o kompleksnim temama poput ove. Kada bi svaki pojedinac koji smatra da moć leži u rukama većine shvatio snagu inicijative i odgovornosti, i pokušao da napravi promjenu, naše društvo bi dobilo sasvim novu strukturu u kojoj pojedinci svoj aktivizam ne zasnivaju na vjerovatnoći uticaja, već na sopstvenim moralnim načelima. Iako sve ćešće ljudi biraju tišinu i neutralnost, izuzetno osjetljive teme poput rasne diskriminacije ne bi trebalo da ostave nikoga ravnodušnim jer društvo mora jasno pokazivati zajednički stav prema nepravdi.
Koncept rasne diskriminacije jeste izuzetno opasan jer podstiče vjerovanje da su ljudi druge rase manje vrijedni i nižih sposobnosti, ili, što dodatno komplikuje međuljudske odnose, da ljudi drugačiji od nas posjeduju određene karakterne osobine. Važno je shvatiti da to vjerovanje proističe iz nedostatka informisanosti, klasne nejednakosti i društvenih sukoba koji su godinama raspirivali sukobe među ljudima različitog porijekla. Upravo oni koji su diskriminisali ljude druge rase, podsticali govor mržnje i zloupotrebljavali nevine manjine, razotkrivaju suštinski paradoks rasističkih uvjerenja – da zlo ne proizlazi iz rase, već iz karaktera i moralnih vrijednosti pojedinca. Sada, kada imamo moć da se odupremo propagandi i koristimo svijest i empatiju u borbi protiv rasizma, jasnije nego ikada shvatamo važnost procjenjivanja ljudi isključivo na osnovu mišljenja koje zastupaju, kao i njihovih djela i postupaka. Istovremeno, učimo da poštujemo druge kao individue čiji izbori i postupci zavise isključivo od njih samih.
Preduslov za skladno funkcionisanje svake zajednice jeste međusobno poštovanje, uvažavanje i razumijevanje, kojem svi ljudi u savremenom društvu moraju težiti. Na taj način moguće je unaprijediti kvalitet života i postepeno mijenjati zastarjele, neformalne principe i norme. Poštovati drugu osobu jeste najuzvišeniji vid tolerancije koji treba da postane standard u svakom civilizovanom društvu, jer predstavlja prihvatanje cjelokupnog tuđeg identiteta koji svakoj osobi predstavlja neizostavni dio njene ličnosti. Upravo to treba da bude jedna od temeljnih vrijednosti koje mladi usvajaju od roditelja u ranom djetinjstvu, te da, umjesto da stvaraju predrasude, razvijaju komunikativnost i radoznalost u upoznavanju drugih naroda i njihovih prirodnih, kulturnih i društvenih obilježja. Ljepota čovječanstva leži u različitosti koja nas podstiče na upoznavanje drugih kultura i uči osnovnom osjećaju empatije koja nam omogućava da tuđe emocije, brige i misli razumijemo na prisniji način i ujedno shvatimo da i drugi ljudi, bez obzira na svoju rasu žive normalne živote poput naših. Kada bi ljudi tuđe porijeklo, shvatajući ga kao nešto dostojanstveno i neprocjenjivo, uvažavali onoliko koliko cijene svoje, i kada bi se u njemu prepoznali kao oni koji su diskriminisani i kojima je uskraćeno pravo da istaknu svoje korijene i uživaju osnovna ljudska prava, možda bismo konačno dosegnuli pravdu koju svi zaslužujemo. Prema boji kože ne smije se odnositi s animozitetom jer je ona sasvim prirodna osobina svakog čovjeka, istorijski oblikovana kroz vijekove predrasuda, a istovremeno jedan od najvažnijih obilježja našeg identiteta koje ne smije biti korišćeno kao kriterijum za vrijednost ili sposobnost pojedinca.
Vizija svijeta u kome svi imamo iste mogućnosti i dalje ne može biti ispunjena u kratkom vremenskom periodu koji bi donio stabilnost u društvu, ali i dalje predstavlja ideju kojoj težimo i čiji bi razvoj trebalo intenzivno podržavati. Pomisao na svijet u kojem ljudi svih boja kože imaju jednake mogućnosti u zapošljavanju, školovanju, zdravstvu i svim društvenim aktivnostima predstavlja neprocjenjiv koncept koji bi konačno preoblikovao haotičnost i disbalans današnjice. Pozitivna atmosfera u javnom životu i politici, poboljšani međuljudski odnosi, veća zastupljenost manjina u institucijama, razvijanje kolektivne svijesti o poštovanju, te intenzivnije promovisanje raznolikosti kroz obrazovne i političke institucije, kao i putem kinematografije, muzike i kulturnih manifestacija, predstavljali bi napredniji stepen društva. Kada svaki pojedinac shvati značaj ličnog aktivizma i moć javne riječi, čak i ako je jedini koji to čini, bićemo korak bliže društvu u kojem svako ima slobodu da ne doživljava svoju rasu kao nešto sramno. Iako je to cilj čije ostvarenje zahtijeva izuzetno naporan rad, njegovo postizanje značilo bi moć ujedinjavanja ljudi fokusiranih na progres i stvaranje stabilne, zdrave zajednice. Godine intenzivnog ulaganja u društvo koje bi konačno prevazišlo sve segregacije i nestabilnost rasističkih stavova, te se uzdiglo na uzvišeni tron funkcionalne zajednice u kojoj vladaju poštenje, moral i svijest, predstavljaju najveću motivaciju za istrajavanje.
Na kraju, važno je znati da su ključ za stvaranje ovog gotovo utopijskog društva mladi i svjesni ljudi, koji različitosti ne vide kao prepreke, već kao snagu za zajedničko oblikovanje kvalitetne zajednice. Prava promjena počinje u svijesti pojedinca koji rasuđuje dobro od lošeg i aktivnim angažmanom doprinosi unapređenju društva i izgradnji inkluzivne budućnosti.
Autorka Ana Gledović
