Često mislimo da su velike nepravde ostale u prošlosti, ali rasna diskriminacija nas svakodnevno podsjeća da, u današnjem društvu, to nije istina. Iako možda ne primjećujemo uvijek, ona postoji u načinu na koji ljude posmatraju, procjenjuju i prihvataju oni ljudi koji su izgledom drugačiji od drugih. U mom okruženju sam imala priliku da upoznam osobu koja je, uprkos predrasudama, uspjela da se izbori za svoje mjesto: kroz rad, upornost i vjeru u sebe. Takvi primjeri pokazuju da diskriminacija može biti pobijeđena, ali ne i da je iskorijenjena u našem društvu.
Rasna diskriminacija predstavlja nejednak tretman ljudi na osnovu njihove rase ili porijekla. Ona dovodi do toga da pojedinci nemaju iste šanse kao drugi, što utiče na njihovo obrazovanje, budućnost i cijeli život. Upravo zbog toga se 21. mart obelježava kao Međunarodni dan borbe protiv rasne diskriminacije, u znak sjećanja na događaj u kojem su ljudi stradali boreći se za svoja prava. Taj dan nas podsjeća koliko je važno da se protiv nepravde borimo stalno, a ne samo kada nas ona lično pogađa.
Rasna diskriminacija nije nešto što postoji samo u istoriji ili negdje daleko od nas. Diskriminacija je prisutna i danas, često u tišim oblicima: kroz šale, predrasude, socijalne situacije, međuljudske odnose ili način na koji se neko gleda drugačije samo zbog boje kože, vjeroispovesti ili porijekla. Takvi ljudi se lako nađu na margini društva, bez prave šanse da pokažu ko su zapravo, uvijek boreći se sami za svoje mjesto pod, rekla bih, ovim našim velikim društvenim drvetom.
Upravo protiv takve nepravde borio se i Martin Luther King Jr., vjerujući da se promjene mogu postići bez nasilja – snagom riječi, vjere i istrajnosti. Njegova borba nije bila samo borba za prava jednog naroda, već za dostojanstvo svih ljudi koji su suočeni sa nepravdom. Pokazao je da prava promjena počinje onda kada ljudi odbiju da ćute.
U književnosti se često susrećemo sa likovma koji su odbačeni i neshvaćeni. Takvi protagonisti u većini slučajeva nose etiketu čudaka ili umno nesposobnih, i baš kroz životni put književnih junaka bolje možemo razumjeti ovu temu. U djelima „Božji ljudi“ Bore Stankovića i ,,Crveni petao leti prema nebu“ Miodraga Bulatovića koje sam, iako su kompleksna, pokušala na svoj način analizirati i tumačiti, likovi su ljudi koje društvo ne prihvata, koji žive na ivici i koje drugi često izbjegavaju. Iako nisu svi odbačeni zbog rase, njihov položaj je sličan u kontekstu, oni su drugačiji i zbog toga su skrajnuti iz društva. Njihove sudbine pokazuju koliko je teško živjeti bez prihvatanja i bez razumjevanja. Veliki, iako ne izgleda tako, broj junaka obilježen je kao „ludi“, ali iza toga se kriju tužni i usamljeni ljudi koje drugi ne pokušavaju razumjeti i vrše represiju nad njima. Takvi ljudi često žive i nestaju tiho, bez da ih iko zaista vidi.
U takvim sudbinama prepoznajem bol koji se ne izgovara naglas. Razumijem i saosjećam se sa tim ljudima, jer nije teško zamisliti koliko nesigurnosti i tihe patnje može nositi neko ko je odbačen zbog nečega što nije birao, što mu je dato rođenjem, zbog nečega tako površnog kao što je izgled. Iza svake takve osobe stoji čovjek sa osjećanjima, strahovima i nadama koje imamo svi mi.
Strah od različitosti često je korijen mnogih oblika diskriminacije. Ljudi se prirodno plaše onoga što ne poznaju, pa umjesto da pokušaju da razumiju druge, oni ih odbacuju. U takvom strahu lako nastaju predrasude koje se prenose iz generacije u generaciju, često bez preispitivanja. U sredini u kojoj živim moguće je primjetiti kako se takvi stavovi ponekad nesvjesno normalizuju, rijetko ko reaguje, a nepravda ostaje neizrečena. Još je teže kada se takvi pogledi prenose kroz vaspitanje, gdje mlađi usvajaju stavove starijih, bez prilike da ih kritički sagledaju. Tako se stvara krug u kojem se određene grupe ljudi posmatraju kroz predrasude, umjesto kao pojedinci sa sopstvenim vrijednostima i potencijalom.
Mit o androginu kod Platona nas uči da su ljudi nekada bili jedno biće, cjelina, i da su razlike nastale kasnije. Ako to posmatramo simbolično, dolazimo do jednostavne poruke da smo svi u suštini isti. Razlike koje danas vidimo ne bi trebalo da nas razdvajaju, već da nas obogaćuju.
Uloga mladih danas je jako važna. Mi smo generacija koja može da mijenja stvari, ali samo ako to zaista želi. Na našu žalost situacija prikazuje nikad hladnokrvnije odbacivanje drugih do sada otkako je internet postao svakodnevica, ali ne bih lično pokretala tu temu sada… Nije dovoljno samo reći da smo protiv diskriminacije potrebno je pokazati to u svakodnevnom životu. To znači da ne ćutimo kada vidimo nepravdu, da ne učestvujemo u ruganju i da prihvatamo ljude onakvima kakvi jesu. Svaki put kad ne reagujemo na nepravdu, postajemo dio nje.
Mladi imaju priliku da kroz školu, društvene mreže i svoje okruženje šire poruke tolerancije i razumjevanja. Male stvari prave veliku razliku jedna riječ podrške, jedan stav protiv nepravde ili jednostavno prihvatanje nekoga ko je drugačiji.
Borba protiv rasne diskriminacije počinje od svakog od nas. Ako promijenimo način na koji gledamo druge ljude, mijenjamo društvo u cjelini.
Rasna diskriminacija nije problem koji se može riješiti preko noći, ali to ne znači da treba da je prihvatimo kao nešto normalno. Svako od nas ima odgovornost da svojim postupcima doprinese pravednijem društvu. Kroz razumjevanje, prihvatanje i hrabrost da se suprotstavimo nepravdi, možemo napraviti razliku. Današnji svijet kakav poznajemo već sjutra neće biti isti, a svijet koji smo poznavali prije 10 godina više ne postoji, i dok se ostali zasipaju bombama i haosom u ime profita, svijest je jasna da mi mali i nevidljivi ne možemo napraviti velike skokove u borbi rasne diskriminacije. Svijet koji nam je dat na određeno vrijeme nije pravedno uništavati, svi smo stvoreni jednaki, svi ćemo otići sa ovog svijeta jednaki…
Mladi u tome imaju posebnu ulogu, jer upravo oni nose promjene koje dolaze. Ako naučimo da poštujemo jedni druge bez obzira na razlike, stvaramo društvo u kojem svako ima jednake šanse. Takvo društvo nije ideal, već cilj kojem treba težiti svakog dana. Nije važno koliko su ljudi različiti, važno je koliko smo spremni da jedni druge prihvatimo kao jednake. Jer samo tako možemo biti zaista ljudi.
„Budimo ljudi, a ne neljudi“, Patrijarh Pavle.
Autorka Ana Topalović
