Iako većina učenika u Crnoj Gori školu doživljava kao bezbjedno mjesto, vršnjačko nasilje ostaje značajan problem, prisutan u različitim oblicima – od verbalnog, koje se najčešće dešava, do fizičkog i digitalnog, koje je u porastu. Gotovo polovina ispitanih učenika (43,6%) navela je da je nekada počinila neki vid nasilja – barem jednom nazvala druge pogrdnim imenima, ismijavala, vrijeđala, ogovarala, isključivala iz grupe, udarala, prijetila, prisiljavala… To pokazuju rezultati nacionalnog istraživanja o vršnjačkom nasilju, nasilju na internetu i nasilju u školama, sprovedenog tokom 2025. godine na uzorku od skoro 6.000 učenika, roditelja i zaposlenih. Istraživanje, kojim je obuhvaćeno više od 160 osnovnih i srednjih škola, sprovedeno je u okviru projekta koji implementira Savjet Evrope, a finansira SR Njemačka.
Rezultati istraživanja koje je sprovela agencija DeFacto predstavljeni su danas, a pokazuju da su najčešći oblici nasilja verbalni i socijalni – vrijeđanje, ismijavanje, ogovaranje i isključivanje iz grupe. Ovi oblici nasilja često nijesu prepoznati kao ozbiljan problem, iako mogu imati značajne posljedice po mentalno zdravlje djece.
Većina učenika navela je da osjeća pripadnost školi i doživljava je kao bezbjedno mjesto, ali se sa uzrastom blago smanjuje emocionalna povezanost sa školom. Ova povezanost je nešto manja kod srednjoškolaca u odnosu na učenike osnovnih škola.
Više od polovine đaka, kako se da zaključiti iz nalaza istraživanja, ne percipira nasilje kao dominantnu pojavu u svojoj školi, ali značajan dio njih prepoznaje prisustvo nasilnih pojedinaca ili grupa u školama. Ukupno posmatrano, učenici više prepoznaju prisutvo nasilnih učenika/grupa u starijim razredima osnovnih i srednjih škola.
Ni fizičke tuče, kako pokazuje istraživanje, nijesu rijetka pojava – više od polovine učenika navodi da se u njihovoj školi desila barem jedna tuča tokom prethodne školske godine.
Značajan dio učenika ima iskustvo sa različitim oblicima vršnjačkog nasilja, pri čemu su najčešći oblici verbalno i socijalno nasilje (ismijavanje, vrijeđanje, ogovaranje i isključivanje iz grupe). Učenici najčešće navode da su razlozi nasilja povezani sa fizičkim izgledom, ponašanjem, načinom oblačenja, frizurom i školskim uspjehom. Razlozi poput nacionalnosti, vjere, materijalnog statusa ili invaliditeta rijetko se navode kao uzrok nasilja, iako su prisutni kod manjeg broja učenika.
Većina učenika koji su doživjeli nasilje nekome se povjerila, najčešće roditeljima, što potvrđuje ključnu ulogu porodice kao prvog izvora podrške. Dječaci češće nego djevojčice prijavljuju nasilje, dok djevojčice češće zadržavaju iskustvo nasilja za sebe.
Kada je riječ o upotrebi digitalnih tehnologija, učenici gotovo univerzalno koriste internet, a pristup uglavnom ostvaruju preko mobilnog telefona. Navode da su uvrede u online prostoru česte i da digitalno nasilje može biti ozbiljno, a kao najčešća neprijatna iskustva izdvajaju se snimanje/fotografisanje bez saglasnosti, uvredljive poruke i isključivanje iz online grupa.
Nastavnici: Nasilja više nego prije pet godina
Istraživanje je pokazalo da većina zaposlenih u školama (79,8%) smatra da nasilje u određenoj mjeri postoji, ali ga najveći dio njih procjenjuje kao veoma rijetko ili povremeno, dok samo oko 3% nasilje vidi kao čestu pojavu.
“Percepcija nasilja snažno je povezana sa školskom klimom: što je nasilje rjeđe, atmosfera se procjenjuje povoljnije. Gotovo polovina zaposlenih (44,7%) smatra da je nasilja u školama danas više nego prije pet godina. Verbalno i socijalno nasilje zaposleni prepoznaju kao najrasprostranjeniji oblik, pri čemu oko 90% njih navodi da su ismijavanje, vrijeđanje i pogrdna imena prisutni u školama. Zaposleni smatraju da je i fizičko nasilje prisutno u školama, a kao najprepoznatljiviji oblik navode tuče među učenicima, koje se javljaju u najvećem broju škola (83,4%). Zaposleni prepoznaju digitalno nasilje kao realan i rastući problem. Više od 70% smatra da ono postoji, a čak dvije trećine procjenjuje da je danas veće nego prije pet godina. Najčešće prepoznati oblici digitalnog nasilja su nedozvoljeno fotografisanje i snimanje učenika, isključivanje iz online grupa i slanje uvredljivih ili prijetećih poruka”, ključni su nalazi istraživanja među nastavnicima.
Zaposleni u školama izražavaju ozbiljnu zabrinutost zbog uticaja digitalnih uređaja na učenike. Većina vjeruje da tehnologija negativno utiče na fizičko i mentalno zdravlje, ponašanje i svakodnevno funkcionisanje djece.
“Zaposleni nasilje među učenicima prvenstveno povezuju sa spoljnim i društvenim faktorima, poput društvenih mreža, medija, vršnjaka i porodičnih odnosa, koje gotovo svi ispitanici prepoznaju kao najuticajnije pokretače nasilja. Žrtve nasilja najčešće se prepoznaju kao tiha, povučena i “nepopularna” djeca, a gotovo polovina zaposlenih smatra da su djeca nižeg socio-ekonomskog statusa posebno ranjiva. Dječaci se nešto češće vide kao skloniji nasilju, ali gotovo polovina zaposlenih smatra da oba pola podjednako mogu ispoljavati agresivno ponašanje”, pokazuju rezultati istraživanja.
Zaposleni u velikoj mjeri procjenjuju svoje kompetencije kao visoke, pa oko 80% smatra da zna kako da prepozna, reaguje ili pruži podršku učeniku u situaciji nasilja.
“Uprkos visokoj samoprocjeni kompetencija, više od polovine zaposlenih smatra da im je potrebna dodatna obuka iz oblasti prevencije i intervencije na nasilje. Zaposleni najefikasnijim mjerama za suzbijanje nasilja smatraju uključivanje socijalnih službi, bolju saradnju škole i roditelja i ograničavanje upotrebe mobilnih telefona, dok takođe naglašavaju važnost dosljednog kažnjavanja i većeg učešća institucija”.
Šta kažu roditelji?
Više od polovine roditelja prepoznaje nasilje među djecom kao čestu ili povremenu pojavu u školi. Roditelji djece iz osnovnih škola češće percipiraju nasilje kao čestu pojavu u odnosu na roditelje srednjoškolaca.
Roditelji kao najčešće povode nasilja navode razlike u fizičkom izgledu, ponašanju i stilu (odijevanje/frizura). Razlozi poput nacionalnosti, vjere, imena i prezimena, invaliditeta i seksualne orijentacije roditelji najčešće procjenjuju kao rijetke ili neprepoznate.
Manje od polovine roditelja navodi da ih je škola direktno informisala o procedurama postupanja u slučaju nasilja. Roditelji koji su upoznati sa procedurama u velikoj mjeri vjeruju u njihovu efikasnost.
U slučaju nasilja, roditelji najčešće savjetuju djecu da se obrate nastavnicima ili školskim stručnim saradnicima.
Gotovo sva djeca, prema svjedočenju roditelja, koriste internet (97,1%), a značajan dio provodi 1-3 sata dnevno radnim danima (48,7%), dok blizu četvrtine provodi 4 sata ili više (22,6%).
Više od polovine porodica ne postavlja nikakva ograničenja ili zabrane korišćenja interneta (55,6%). Roditelji osnovaca znatno češće postavljaju zabrane nego roditelji srednjoškolaca.
Roditelji u velikoj mjeri smatraju da su uvrede i vrijeđanja na internetu česta pojava (83,6%).
Većina roditelja prepoznaje da u školi postoji politika o korišćenju mobilnih telefona, ali uz određenu neujednačenost u pravilima i primjeni. Roditelji generalno više očekuju da škola reguliše upotrebu telefona nego što oni sami uvode jasna pravila u kućnom okruženju.
izvor: roditelji.me
