Novo istraživanje o vršnjačkom nasilju u crnogorskim školama otkriva alarmantan jaz između onoga što djeca doživljavaju i onoga što odrasli prepoznaju. Skoro 44 odsto učenika počinilo je bar jedan oblik nasilja. Svako deseto dijete boji se odlaska u školu, a sistem reaguje tek kad bude kasno.
Istraživanje o vršnjačkom nasilju, nasilju na internetu i nasilju u školama u Crnoj Gori je realizovano u okviru projekta „Prevencija nasilja u školama u Crnoj Gori“. Projekat sprovodi Savjet Evrope u partnerstvu sa Ministarstvom prosvjete, nauke i inovacija, a finansira ga Savezna Republika Njemačka. Istraživanje je sprovela agencija De Facto.
Jedna učenica osmog razreda istraživačima je kazala: „Nikad se ne osjećaš sto posto sigurno u školi jer ne znaš kad može nešto da se desi“. Njena izjava mogla bi biti moto, a ovo istraživanje ga je potvrdilo – brojevima, citatima, podacima.
Između septembra i novembra 2025. godine anketari su obišli 169 škola u svim crnogorskim opštinama i razgovarali s 5.842 ispitanika: učenicima od šestog razreda osnovne do trećeg razreda srednje škole, njihovim roditeljima i zaposlenima. Rezultat je dosad najpotpunija slika vršnjačkog nasilja u obrazovnom sistemu Crne Gore, koja se ne može nazvati lijepom niti prijatnom.
Nasilje koje se ne vidi
U crnogorskim školama, verbalno i socijalno nasilje – ismijavanje, pogrdna imena, isključivanje iz grupe, širenje glasina – veoma je rasprostranjeno i normalizovano tako da se više i ne doživljava kao nasilje.
Veliki broj zaposlenih u školama navodi da su ismijavanje, vrijeđanje i pogrdna imena prisutni u njihovim školama. Svega tri odsto ovo nasilje vidi kao čestu pojavu – što govori da se ponavljajuće verbalno zlostavljanje ne doživljava kao ozbiljan incident.
Više od 79 odsto zaposlenih potvrđuje da nasilje u određenoj mjeri postoji, ali ga većina procjenjuje kao rijetku ili povremenu pojavu. Istovremeno, gotovo polovina – njih 44,7 odsto smatra da je nasilja danas više nego prije pet godina. Taj osjećaj rasta posebno je izražen među zaposlenima u osnovnim školama i među ženama.
Fizičke tuče nijesu zanemarljive: 83,4 procenta od ispitanih zaposlenih navodi da su se dešavale u njihovim školama. Svaki peti učenik lično je bio uključen u tuču tokom prethodne školske godine. Ali fizičko nasilje se lakše vidi i lakše prijavljuje. Problem su oblici koji ostaju ispod radara.
Zaposleni u školama najčešće kao žrtve prepoznaju povučenu, tišu i socijalno izolovanu djecu, a gotovo polovina smatra da su učenici nižeg socio-ekonomskog statusa posebno ranjivi. Takav profil žrtve dodatno otežava prepoznavanje nasilja, jer se radi o djeci koja rjeđe prijavljuju probleme i rjeđe traže pomoć.
Ako nijesi u toj glavnoj ekipi, kao da si nevidljiv – kazao je anketarima jedan učenik osmog razreda.
Učenici jasno prepoznaju razliku između obrazaca nasilja među djevojčicama i dječacima – dječaci se potuku i nastave dalje, dok se kod djevojčica nasilje razvlači sedmicama kroz verbalne sukobe, isključivanje i narušene odnose.
Dječaci se potuku i sjutra je kao da ništa nije bilo. Riječi znaju više da povrijede nego tuča – rekla je učenica šestog razreda.
Strah od vršnjaka
Jedan od podataka koji se u javnoj raspravi rijetko pominje, ali koji možda bolje od svih ostalih mjeri stvarno stanje: 11,4 odsto ispitane djece se makar nekoliko puta u toku godine bojalo da ide u školu zbog vršnjaka, a 2,3 odsto djece je kazalo da se to dešava gotovo svakodnevno.
Istovremeno, gotovo petina učenika – 19,4 odsto spada u grupu s visokim stepenom anksioznosti. I tu se pojavljuje začarani krug koji istraživanje jasno dokumentuje: učenici s povišenom anksioznošću znatno češće navode da su bili žrtve nasilja. Nasilje produbljuje anksioznost, a ovaj problem često ostaje nevidljiv, pa i roditeljima.
Djeca s teškoćama u razvoju i invaliditetom posebno su ranjiva: rjeđe navode da vole da idu u školu, češće su meta isključivanja i ignorisanja. Stariji učenici – osmog razreda i trećeg razreda srednje škole bolje od mlađih prepoznaju nasilne obrasce u svojoj sredini, što istraživači tumače i dužim iskustvom i razvijenom sposobnošću da imenuju ono što vide.
Najgore je kad svi ćute i gledaju – rekao je učenik osmog razreda ispitivačima.
Skoro polovina bilo nasilna
Jedan od najtežih nalaza dolazi direktno od samih učenika, u formi anonimnog samoprijavljivanja. Skoro 44 odsto ispitanih učenika navodi da je bar jednom ispoljilo neko nasilno ponašanje prema vršnjaku. Verbalno nasilje je najrasprostranjenije: nazivanje pogrdnim imenima, ismijavanje, vrijeđanje. Makar jedan oblik nasilja je samo prijavilo 43,6 odsto učenika. Dječaci čine 52,2 procenta počinilaca, a djevojčice 36,2.
Iako se dječaci nešto češće pojavljuju kao počinioci, znatan broj zaposlenih smatra da oba pola podjednako mogu da ispolje agresivno ponašanje.
Što se tiče motiva, učenici najčešće navode fizički izgled, ponašanje i način oblačenja žrtve. Identitetski razlozi – vjera, nacionalnost, invaliditet se rjeđe navode. Istraživači, međutim, upozoravaju: u sredinama gdje su određene predrasude duboko ukorijenjene ne prepoznaju se kao razlog za nasilje, čak ni kada to zapravo jesu.
Posebno je znakovit jedan nalaz koji govori o mentalnom okviru počinilaca: kada su pitani zbog čega su bili nasilni prema nekom, najizraženiji motiv koji učenici prepoznaju jeste – ponašanje žrtve, odnosno da je žrtva isprovocirala nasilje.
Roditelji se trude, ali i ne vide
Metodološka inovacija ovog istraživanja – takozvani parni dizajn je važan doprinos. Umjesto da se roditelji i djeca posmatraju kao odvojene grupe, svaki roditelj i dijete upareni su kao jedna analitička jedinica. To znači da se, za svaki par, može direktno usporediti što dijete doživljava i što roditelj misli da se dešava.
U 31,4 odsto parova roditelj–dijete, dijete prijavljuje nasilje koje roditelj uopšte ne prepoznaje. Trećina nasilja nad djecom ostaje nevidljiva roditeljima.
Ali slika je složenija od prostog neznanja. Dinamika se dramatično mijenja s uzrastom djeteta. Kod učenika osnovnih škola, roditelji su skloni da precijene nasilje – brinu za dijete više nego što situacija zahtijeva. Kod srednjoškolaca situacija se potpuno okreće: djeca prijavljuju više nasilja nego što roditelji pretpostavljaju. Što su djeca starija, to je roditeljski uvid manji.
Iako većina roditelja navodi da redovno učestvuje u školskom životu, gotovo 90 odsto njih prisustvuje roditeljskim sastancima, trećina nasilja i dalje ostaje van njihovog uvida.
Objašnjenje nije nedostatak brige. Istraživači zaključuju da je to produkt razvojne dinamike: u adolescenciji se socijalni krug širi, vršnjaci postaju primarni referentni okvir, a komunikacija s roditeljima postaje selektivnija. Osjetljiva iskustva – nasilje, poniženje, isključenost – ostaju unutar vršnjačke sfere.
Posebno alarmantan je podatak o anksioznosti: u 36 odsto parova, roditelji potcjenjuju nivo emocionalne nelagode svog djeteta. I taj jaz nije ravnomjerno raspoređen.
Roditelji u prosjeku potcjenjuju anksioznost djevojčica za oko trećinu skale više nego kod dječaka – čak i kada se uzmu u obzir obrazovanje i finansijska situacija porodice.
Djevojčice pate tiše. I odrasli to sistematski manje primjećuju.
Regioni različito reaguju
Istraživanje otkriva i geografsku dimenziju problema koja u javnoj raspravi gotovo nikad ne dobija prostor. Crna Gora nije homogena u pogledu nasilja u školama – ni po rasprostranjenosti, ni po vidljivosti, ni po tome koliko roditelji znaju što se dešava njihovoj djeci.
Djeca iz južne regije češće percipiraju prisustvo nasilnih učenika u školi. Istovremeno, roditelji na jugu češće prepoznaju iskustva nasilja svoje djece nego roditelji na sjeveru.
Na sjeveru je drugačije: vjerovatnoća nevidljivog nasilja onog koje dijete doživljava, ali roditelj ne vidi je tu statistički najveća. To ne znači da je nasilja na sjeveru više. Znači da je komunikacija o njemu slabija, da ostaje skriveno, da se manje prijavljuje i manje prepoznaje.
O čemu se ne govori
U istraživanju postoji jedan podatak koji gotovo nigdje ne dobija prostor u javnoj raspravi, a koji direktno dovodi u pitanje pretpostavku da su škole po definiciji sigurna mjesta za djecu. Istraživanje je pitalo zaposlene da li znaju za slučajeve u kojima su učenici prijavili da trpe nasilje od nastavnika.
Od zaposlenih u školama, 14,3 odsto njih kaže da zna za slučajeve u kojima su učenici prijavili nasilje od strane nastavnika, dok 80,4 odsto tvrdi da za takve slučajeve ne zna.
Ovaj podatak ne govori da nasilja nema, već koliko je poznato kolegama.
Istraživanje se bavi i seksualnim uznemiravanjem, a njegovo neprijavljivanje je sistemska pojava. Većina zaposlenih navodi da se takvi slučajevi uopšte ne dešavaju u njihovim ustanovama. Seksualno uznemiravanje je izrazito osjetljiva oblast u kojoj djeca najčešće ćute – zbog straha, stida, nepovjerenja u sistem.
Ako se djevojci desi nešto onlajn, odmah nju krive – rekla je jedna učenica srednje škole.
Ta rečenica opisuje kulturu prebacivanja krivice na žrtvu koja postoji i oflajn i onlajn i koja je jedna od ključnih prepreka u prijavljivanju nasilja svih vrsta.
Internet ne prestaje ni kad dođeš kući
Gotovo sva djeca u Crnoj Gori koriste internet – 97,1 odsto njih. Znatan dio provodi između jednog i tri sata dnevno onlajn radnim danima, a blizu četvrtine četiri sata ili više. Pristup se dominantno odvija preko ličnog mobilnog telefona. Za mnoge učenike, digitalni prostor je najvažniji socijalni prostor.
Više od 70 odsto zaposlenih smatra da digitalno nasilje postoji u školama, a dvije trećine procjenjuje da je danas izraženije nego prije pet godina, što ukazuje na ubrzani rast ovog oblika nasilja i njegovu sve veću povezanost sa svakodnevnim školskim životom.
Najčešći oblici: nedozvoljeno fotografisanje i snimanje, isključivanje iz onlajn grupa, slanje uvredljivih poruka. Posebno zabrinjava rastući trend korišćenja vještačke inteligencije za kreiranje lažnih i uvredljivih sadržaja koji uključuju učenike.
Na internetu je najgore jer to ne prestaje kad dođeš kući. Jedna poruka može da te obilježi svuda – kazali su učenici i srednjih i osnovnih škola.
Roditelji su svjesni opasnosti: 56,2 odsto njih se u potpunosti slaže da se na internetu često dešavaju uvrede, a skoro 60 procenata vjeruje da onlajn nasilje može biti jednako opasno kao ono u stvarnom životu. Ipak, više od polovine roditelja, 55,6 procenata, ne postavlja nikakva ograničenja u korišćenju interneta. Roditelji osnovaca znatno su restriktivniji od roditelja srednjoškolaca – što je u obrnutom odnosu s rizicima kojima su starija djeca izložena.
Istraživanje je izmjerilo i takozvani onlajn jaz: razliku između broja digitalnih platformi koje dijete koristi i onih za koje roditelj zna. Kod skoro 60 odsto djece postoji određeni stepen tog jaza – dijete koristi bar jednu platformu za koju roditelj ne zna.
Ključan je kvalitet odnosa i komunikacije unutar porodice, a ne broj aplikacija na telefonu.
Roditelji često misle da je dijete bezbjedno jer samo igra igrice, a ne shvataju da su te igrice danas društvene mreže s otvorenim chatovima – rekao je jedan ekspert u intervjuu istraživačima.
Posebno je u ovoj analizi naglašeno da se takozvano „nevidljivo nasilje“ u velikoj mjeri premješta u digitalni prostor, gdje roditelji nemaju uvid u komunikaciju i odnose među djecom.
Posebno je kritična oblast digitalnog nasilja. Škole imaju pravila o upotrebi mobilnih telefona, ali nadležnosti u slučaju nasilja koje se dešava van škole i van školskog vremena nijesu jasno definisane. A taj prostor – onlajn, noću, vikendom – upravo je tamo gdje se nasilje sve češće odvija.
Sve se dešava van škole, a posljedice se vide u učionici – rekao je pedagog iz fokus grupe
Kao najefikasnije mjere za suzbijanje nasilja zaposleni navode bolju saradnju škole i roditelja, uključivanje socijalnih službi, dosljednije sankcionisanje nasilnog ponašanja i ograničavanje upotrebe mobilnih telefona u školama. Uprkos postojanju normativnog okvira, istraživanje ukazuje da se mjere često primjenjuju neujednačeno, a reakcije dolaze tek nakon ozbiljnijih incidenata.
Ko prijavljuje, ko ćuti i zašto
Većina učenika koji su doživjeli nasilje nekome se povjerila – ali kome i kako govori mnogo o tome kako funkcioniše sistem zaštite. Roditelji su ubjedljivo najčešći izvor podrške: 79,3 odsto učenika koji su prijavili nasilje reklo je roditeljima. Nastavnici su na drugom mjestu, sa znatno manjim procentom a školski psiholozi i pedagozi se rijetko navode.
Dječaci češće od djevojčica prijavljuju nasilje. Djevojčice u većem procentu zadržavaju iskustvo nasilja za sebe – što znači da su duže izložene negativnim posljedicama bez sistemske podrške.
Istraživanje bilježi 27 odsto učenika koji su doživjeli nasilje, a nijesu o tome rekli nikome – ni roditeljima ni školi. Razlozi za ćutanje su višestruki: strah od osvete, nepovjerenje da će neko reagovati, sramota, normalizacija doživljenog.
Djeca bi pričala više kad bi znala da će neko stvarno da reaguje – rekla je jedna učenica osmog razreda.
Ipak, istraživanje pokazuje da se dvoje od troje učenika pouzda u makar jednog nastavnika, a oni učenici koji su doživjeli nasilje su skeptični – češće smatraju da nastavnici ne reaguju, da minimiziraju, da ne vide.
Posebno zabrinjava percepcija školskog psihologa ili pedagoga koji su u svijesti učenika često figure kazne a ne podrške – kod njih se ide kada se nešto pogrešno uradi a ne kada postoji problem. Ta percepcija direktno utiče na to koliko djece uopšte potraži pomoć.
Na papiru postoji sve, ali u praksi se često improvizuje – rekao je pedagog.
Zaposleni visoko ocjenjuju sopstvene kompetencije: oko 80 odsto kaže da zna kako da prepozna nasilje, kako da reaguje, kako da pomogne, ali više od polovine istovremeno navodi da im je potrebna dodatna obuka. Ovaj paradoks ukazuje na nesigurnost u praktičnoj primjeni protokola i nedovoljnu sistemsku podršku školama.
Pravila ne važe
Postoji jedna rečenica iz fokus grupe s učenicama trećeg razreda srednje škole: „Nije problem da se nasilje ne vidi, nego da se pravi da ne postoji“ i ona opisuje bolje od ijedne statistike suštinu problema.
Istraživanje Savjeta Evrope je dalo sistemu ogledalo u kome se vidi da Crna Gora ima normativni okvir, ima škole u kojima se radi dobro, nastavnike koji istinski brinu, te roditelje koji su angažovani. Ali, ima i trećinu nasilja koje ostaje nevidljivo, svako deseto dijete koje se boji škole, djevojčice čija se anksioznost sistematski potcjenjuje, nastavnike koji vrše nasilje, a kolege to znaju i ćute.
Kod nas se sve gura pod tepih, da se ne bi pričalo da škola ima problem – rekao je jedan roditelj iz fokus grupe.
Izvor: Pobjeda
