UTICAJ SOCIJALNIH MREŽA MOŽE DA BUDE FATALAN: Netfliksova hit serija ,,Adolescencija“ navodi na preispitivanje odnosa u porodici, Pobjedini sagovornici ukazali da je važno otvoreno razgovarati sa djecom
Profesor i predsjednik Prosvjetne zajednice Crne Gore Petar Špadijer kaže da misli da se na globalnom nivou nalazimo u vrlo teškom trenutku za odgajanje djece. On je obrazložio da su uticaji obimni, raznovrsni, brzi, opasni, a jako teški za praćenje ili kontrolisanje. Špadijer navodi da su djeca izložena sadržajima svake vrste, prostor je otvoren za ,,toksične“ uticaje, za elektronsko nasilje, te ovim oblicima uticaja pogoduje anonimnost, širina auditorijuma, sporost pa i besmislenost reakcije
Proteklih sedmica britanska kriminalistička serija ,,Adolescencija“, u kojoj se ogolijeva toksični uticaj socijalnih mreža na odrastanje djece i prikazuje da mogu da postanu počinioci zločina iako su naizgled lijepo vaspitana i uzorna, najviše je zamislila – roditelje. Pobjedini sagovornici i stručnjaci iz ove oblasti saglasni su u jednom – sa djecom se mora otvoreno razgovorati kako ne bi skrenula sa pravog puta.
Za seriju koja je za kratko vrijeme dosegla veliku popularnost na Netfliksu kažu da bi mogla da spašava živote. Dok se roditelji lome da postignu sve što se od njih očekuje, djeca se zatvaraju u digitalne tvrđave gdje ih vrebaju toksični izvori. U seriji je prikazan dječak anđeoskog lika koji se sumnjiči za zločin ubistva školske drugarice, a bio je žrtva onlajn zlostavljanja i mizandrije. Upečatljiv je, između ostalog, u jednom dijelu komentar njegovog oca koji je u čudu, pa komentariše da su isto vaspitavali i njega i kćerku. Serija istražuje i društvene odnose, te koliko su snažni spoljni faktori da mogu da preovladavaju u odnosu na ono što se pokušava naučiti u porodici…
O svemu tome Pobjeda je razgovarala sa socijalnom radnicom u Udruženju Roditelji Lepom Žunjić, psihološkinjom Adrianom Pejaković, profesorom i predsjednikom Prosvjetne zajednice Crne Gore Petrom Špadijerom i sa bivšim načelnikom za maloljetničku delinkvenciju u Podgorici Ekanom Jasavićem.
Socijalna radnica Žunjić kaže Pobjedi da je popularnost ove serije pokazala da nas je ova tematika pogodila kao roditelje, prije svega. Objašnjava da problemi kod djece nijesu tako jasno vidljivi kao što mi vjerujemo da jesu – da probleme čine samo ona djeca koja dolaze iz jasno disfunkcionalnih porodica, da su im roditelji razvedeni, imaju probleme sa zakonom…
– Djeca mogu razviti probleme iako mi, možda, kao društvo gledajući tu porodicu ne vidimo jasno ni traumu, ni disfunkcionalnost, ni nasilje… To znači da postoji prikriveni oblik nekog ponašanja u porodici, u zajednici, koji nije vidljiv… Bez obzira koje smo struke, iako radimo sa djecom, ranjivim kategorijama, vrlo jasno je da mi ne razumijemo djecu, ne razumijemo svijet u kojem žive – rekla je Žunjić.
Žunjić/ foto: I.Božović
Ona komentariše i da nam nijesu bliski emotikoni koje koriste, način na koji komuniciraju…
– Rješenja ima, uvijek postoji, ali je mnogo komplikovanije. Ono je sistemsko i niko od nas ne može tek tako doći do njega i ne može sam. Uvijek se vraćamo na porodicu kao prvi sistem u kojem dijete odrasta, gdje dobija najviše, ali ona nije izolovana. Da bi mogla porodica da bude funkcionalna, mora da ima podršku svih – i zdravstva i socijalne zaštite i obrazovanja. Bez podrške sistema se ne može opstati – kazala je ona.
Ukazala je da je ključno razvijati dobar odnos sa djecom, da se više razgovara sa njima i da se čuje što žele da kažu…
Problemi u praksi
Psihološkinja Pejaković svakodnevno razgovara sa djecom i porodicama zbog raznih problema sa kojima se suočavaju i pomaže im da ih riješe. Ona je rekla Pobjedi da na osnovu iskustva može da kaže da roditeljima često nedostaju vještine u komunikaciji s djecom koje bi obuhvatale znanja o njihovom razvojnom stadijumu, karakteristikama ličnosti i uzrasta, emocionalnom stanju, a koje bi omogućile da se povežu bolje sa djecom i da se viṣ̌e orijentišu na aktivno slušanje i prepoznavanje dječjih emocija umjesto na kritiku ili kaznu.
Pejaković ističe da većina roditelja voli svoju djecu i želi im sve najbolje, ali i dalje imamo implicitne vrijednosti da je potrebno djecu strogo kontrolisati, ne uvažavati kako se osjećaju, ponašanja karakterisati kao dobra ili loša, a ne kao vid komunikacije u kojem dijete možda nastoji da izrazi neke potrebe, a mi smo tu da mu omogućimo bezbjedan prostor za to.
Pejaković
– Na primjer, dijete u školskom uzrastu koje laže roditelje često bude dijete koje ih se zapravo plaši kao i njihove reakcije. Ono koje ima strah od odvajanja od roditelja nije ,,razmaženo“, već možda nesigurno, vezano za roditelje – navela je ona.
Pejaković ukazuje na činjenicu da kao roditelji kaskamo za modernim tehnologijama, pa nas djeca ,,uče kako se one koriste, a ne mi njih“.
– Naravno, u redu je da budu naprednija od nas na mnogim poljima. Ali je važno da ih ne izlažemo nekritički raznim sadržajima na internetu od malih nogu. Društvene mreže su sjajno polje komunikacije, ali i opasnost ukoliko mi ne obezbijedimo djeci siguran prostor. To je kao da malo dijete ostavimo na prometnoj ulici samo u nadi da će se snaći. U sajber prostoru postoji opasnost i od sajberbulinga, seksualnih predatora, agresivnih sadržaja, netačnih informacija, prevara… Zato je važno da dijete ima povjerenja u nas da nam se može obratiti ako je nešto važno ili ga brine. Da može nama kao roditeljima da kaže sve i da smo mi prve osobe koje će mu pasti na pamet ako dođe u bilo kakvu nevolju, a ne da mi budemo neko od koga će se truditi da nešto sakrije – kazala je Pejaković.
Ističe da je mnogo važno da budemo svakodnevno u životu djeteta da bismo imali informacije o njemu bitnim stvarima i momentima.
– Naravno, edukacija i medijska pismenost su bitne, kako roditelja tako i škola, kao i ograničenje korišćenja interneta u školi. Tu su i strože zakonske regulative po pitanju filtera na mrežama za djecu, kao i krivičnih djela iz ove oblasti posebno na štetu djece. Dakle, od porodice, preko škole, do institucija svi smo odgovorni da djecu zaštitimo – kazala je ona.
Bijeg vršnjačkoj grupi
Često se, dodaje ona, nažalost, dešava drugačije, da djeca budu nekritički izložena različitim sadržajima koji mogu da utiču na njihovo mentalno zdravlje, povećanje agresivnosti, osjećaj izolacije, beznađa, a da djeca i mladi nemaju sa kim da razgovaraju o tome.
– Onda se okreću vršnjačkoj grupi koja je jednako zbunjena o tom pitanju. Potrebni su nam čvrsti, a blagi uzori vaspitanja u kući i školi koji bi djeci davali smjernice u svijetu koji je nekada i za nas odrasle izazovan, a kamoli za njih – rekla je ona.
Pejaković ocjenjuje da serija odlično prikazuje kako je dječak, od kojeg ne bismo nikada očekivali da uradi nešto loše, učinio to.
– Mi smo šokirani, ali na tom putu ne primjećujemo svoju odgovornost. To me, takođe, podsjeća na film i knjigu ,,Moramo da razgovaramo o Kevinu“ koja opisuje sličnu problematiku. Nemogućnost da se povežemo sa djecom, nekritičko izlaganje agresivnim sadržajima, toksična maskulinost koja ne ostavlja prostora razgovoru i ranjivosti mogu biti neki od faktora koji navode djecu da se osjećaju loše i da svoju ljutnju okreću spolja na druge ili na sebe – putem depresije – rekla je ona.
Profesor i predsjednik Prosvjetne zajednice Crne Gore Petar Špadijer kaže da misli da se na globalnom nivou nalazimo u vrlo teškom trenutku za odgajanje djece. On je obrazložio da su uticaji obimni, raznovrsni, brzi, opasni, a jako teški za praćenje ili kontrolisanje.
Špadijer
Špadijer navodi da su djeca izložena sadržajima svake vrste, prostor je otvoren za ,,toksične“ uticaje, za elektronsko nasilje, te ovim oblicima uticaja pogoduje anonimnost, širina auditorijuma, sporost pa i besmislenost reakcije. Ona djeca koja su izložena ovoj vrsti uticaja pate ništa manje nego djeca izložena klasičnom nasilju, poručuje profesor.
Civilizacija podbacila
– Nijesam uspio odgledati seriju, mada svi ljudi iz mog okruženja koji su je odgledali prenose mi vrlo intenzivne utiske – kako vezane za umjetnički momenat serije tako, još više, za prikaz današnjih vršnjačkih, porodičnih i društvenih odnosa. Ključni problemi, i to su u ovom trenutku globalni problemi, jesu opšta bezosjećajnost, nesankcionisana grubost, zaštita koju pruža anonimnost, želja za popularnošću koja se stiče na vrlo loš način, rezon – ,,bolje ja tebe, nego ti mene“. Mislim da je ljudska civilizacija u XXI vijeku jako, jako podbacila – rekao je on.
Špadijer ističe da je roditelj adolescenata i da radi sa njima, te da je to izuzetno lijep i istovremeno izuzetno težak zadatak. Koliko god da se kao roditelj i kao nastavnik trudi, kaže on, uvijek mu se čini da je moglo bolje, intenzivnije, sigurnije, jasnije, da je mogao pružiti više zaštite, razumijevanja, saradnje.
– Pokušavam i vrlo se trudim da budem otvoren, ulivam povjerenje, zračim razumijevanjem, nudim pomoć. Ne trudim se da ,,solim pamet“ ni svojoj djeci niti svojim učenicima jer su, čini mi se, po ovim temama brži i verziraniji od mene, ali se trudim da im stalno nudim svu pomoć i saradnju pri bilo kom problemu – da budu svjesni da uvijek imaju i zaštitnika i nekog na kog se mogu osloniti – rekao je on.
Povjerenje
Kroz višedecenijski rad u policiji sa mladima Ekan Jasavić kaže da je gradio dobre odnose kroz otvorenost, iskrenost, empatiju i neizigravanje povjerenja. Nastojao je, objašnjava on, da im bude oslonac i podrška za ispravan životni put.
– Nijesam gubio kontakt sa njima nakon završenog slučaja, njihova budućnost i ispravan životni put bili su predmet mog interesovanja, što su oni znali da cijene. Kada steknete povjerenje djece, oni računaju na vas, sigurni su da mogu da vam se obrate i da vam iznesu problem jer traže rješenja, a na odraslima je da budu dio rješenja mladih ljudi, a ne uzrok njihovih problema – istakao je Jasavić.
Jasavić/ foto: D.Mijatović
Društvene mreže, kako ističe, nijesu nužno loše, ali treba djecu naučiti da ih pravilno, svjesno i odgovorno koriste. I Jasavić poručuje da sa djecom i mladima treba otvoreno razgovarati o problemu negativnih sadržaja preko socijalnih mreža u kontinuitetu, a ne samo kada dođe do problema, događaja ili teških krivičnih djela čiji su uzrok socijalne mreže. Najveća odgovornost, prema njegovim riječima, leži u porodici i školi, kroz obrazovni sistem.
Scenaristi i glumci serije ,,Adolescencija“, kako prenose pojedini mediji, zatečeni su uspjehom ovog komada, navodeći da nikada nijesu ni na trenutak pomislili da će serija imati ovoliki uticaj. Koscenarista Džek Torn rekao je da je istraživanje za seriju tražilo da odu u najmračnije dubine interneta, da su djeca zagađena tim stvarima i da mi moramo da zaustavimo to. Autor Stephen Graham rekao je za BBC da je na ideju za priču došao nakon što je na vijestima čuo za dvije tinejdžerke koje su ubili mladići u roku od nekoliko sedmica. Ispričao je da ga je zaboljelo srce, da je bio zgranut i da se zapitao u kakvom to društvu živimo da je to postala redovna pojava.
Ponašanje djece i mladih simptom onoga što odrasli rade
Psihološkinja Pejaković ističe da je poenta da se nameću mladim ljudima problematične vrijednosti.
– Savršen izgled, status, novac, kompetitivnost, agresivnost, hijerarhija, sve to čini svijet u kome ,,nema mjesta za slabe“ pa, shodno tome, mladi osjećaju da moraju da dokažu da pripadaju tom svijetu, često na način koji nije adekvatan. Ranije, u tradicionalnom društvu smo imali veliku socijalnu podršku i red šta je dozvoljeno, a šta ne, često rigidno, ali je makar pružalo sigurnost. Sada ni to nemamo. Imamo svijet u kome se dokazujemo mnogim ljudima koje uopšte ni ne poznajemo, ako uradimo nešto ,,blamirajuće“, to može da vidi 10.000 ljudi na mreži, jutjuberi nas pozivaju na brza auta, brzu zaradu, a kladionice su na svakom ćošku. A imamo, na primjer, 16 godina. Teško je onda uspostaviti odnos pravih vrijednosti. Ali nije nemoguće – rekla je Pejaković.
Ističe da je krajnje vrijeme da shvatimo da je ponašanje djece i mladih simptom onoga što odrasli rade i promovišu, pa je uspostavljanje vrijednosti altruizma, tolerancije, zajedništva, ranjivosti i prihvatanja pomoći veoma važno.
– Oni će reći i pokazati ono što mi nećemo i ne možemo. Zato moramo mijenjati sebe prvo – rekla je ona.
Važno je voditi dijalog
Jasavić smatra da je potrebno ne samo medijski, već i institucionalno voditi društveno odgovorni i otvoreni dijalog o sprečavanju toksičnosti socijalnih mreža.
– U tom pravcu je potrebno u obrazovnom sistemu kroz školske programe otvoreno razgovarati sa djecom o ovoj temi, objašnjavati djeci kako funkcionišu društvene mreže, te kako prepoznati štetan sadržaj i lažne vijesti. U porodici i školi važno je podsticati analitičko – kritičko razmišljanje, te postaviti granice i pravila u korišćenju interneta – rekao je on.
Smatra da je neophodno uključiti djecu na sportske aktivnosti, boravak u prirodi, vannastavne aktivnosti, zajednički porodični fizički rad, humanitarne aktivnosti, što je nemoguće ukoliko roditelji nemaju svijest o potrebi kvalitetnog druženja sa djecom.
– Najvažnije je djeci objasniti da socijalne mreže često ne prikazuju stvarnost kakva jeste i što više im servirati edukativne i inspirativne, pozitivne sadržaje – kazao je on.
Jasavić navodi da socijalne mreže često nude ono što je toksično za djecu, a nerijetko morbidni sadržaji mogu biti uzrok antisocijalnih postupanja djece koja mogu počiniti teške zločine.
– Najtragičniji primjer u regionu je slučaj višestrukog ubistva u Osnovnoj školi ,,Vladislav Ribnikar“ u Beogradu u maju 2023. godine koje je počinilo mlađe maloljetno lice – rekao je on.
Izvor: pobjeda.me
