Teško je objasniti koliko čovjekovo ponašanje može da oda utisak suprotan onome što se u samom čovjeku dešava.
Gestikulacija je samo manifestacija ljudske volje. Kakav utisak želi da oda, tako se čovjek i ponaša. Želi da zrači onim što u tom momentu ne posjeduje. To bi se moglo objasniti analogijom lampe i prazne baterije. Lampa je izvor svjetlosti, ali bez baterije ona je ništa. Čovjekova je potreba da ne dozvoli da svijet vidi unutrašnje borbe koje se u njemu vode. To nije pravi način rješavanja problema, ali tu se nema šta zamjeriti; ljudska duša najljepša je ruža, ali je i puna trnja: šta volimo više, cvijet ili trnje? Samim tim, logično je čovjekovo ponašanje.
Isto tako, niko nam ne može pomoći ako ne izađemo iz čaure i ne pokažemo stvarne emocije i osjećanja. Kako Ivo Andrić kaže: „Tok događaja u životu ne zavisi od nas, nikako ili vrlo malo, ali način na koji ćemo događaje podneti zavisi u dobroj meri od nas samih, dakle na to treba trošiti snagu i obraćati pažnju“. Voljeni ljudi su tu da nam pomognu, pa trnje koje nam bode dušu spremni su preuzeti na sebe. To je i poenta života.
Dok god je bombon u omotu mravi ga neće primijetiti. Tek kada ga odmotamo, mravi će se pojaviti i odnijeti ga.
Miloš Đurđevac
izvor: mladiniksica.me
