Sistemsko rješenje u okviru Instituta za sport donijelo sjajne rezultate

Kako se postaje svjetski šampion? Koliko su temelji i sistem važni, borba da se ne odustane na prvom, malom koraku i obeshrabri tim nakon pokušaja i pokušaja? I kako se bez euforije, kontrolisanim emocijama, dolazi do vrha, razgovarali smo sa Milošem Šćepanovićem, članom stručnog štaba španske vaterpolo reprezentacije koja je nedavno u Singapuru objedinila evropsku sa svjetskom titulom.

Naš as, zlatni momak crnogorske vaterpolo reprezentacije, od januara je debitovao u stručnom štabu Davida Martina. Dogovor je pao i dio je ove snažne priče završno sa Olimpijskim igrama u LA. Očigledno da je, kao i onda kada je ,,zaplivao do Marseja“ u trenerskim vodama, odluka bila na mjestu.

Studiozno, kao što je i pored bazena, objasnio je za ljubitelje vaterpola, uopšte sporta – fenomen Španije koja je na posljednjih pet šampionata svijeta osvajala medalje. Utisak je da je na posljednjem do trona stigla furiozno.

Kad se sve posloži

– Kada se prate velika takmičenja, gleda se finalni proizvod nečega što je dugogodišnji proces i što je plod dobro organizovanog, prije svega napornog rada. Proces je ono što se analizira. Znam kako sam gledao ekipu iz ugla konkurenta, a kako sada – iznutra. Španija je ekipa kao i svaka druga koja na putu ima probleme i rješava ih. Ali biti svjetski šampion i reći da je bilo lako – to ne stoji. Put i sam proces bili su teški i naporni. Pričamo, da napomenem, o nečemu što je počelo mnogo prije mene, a sada o tome mogu da svjedočim iz prve ruke. Raduje me što je to moja velika škola u karijeri – istakao je Šćepanović.

Kada se pogleda sastav, pojedinačni kvalitet i stručni štab španske reprezentacije, prvi utisak je zadivljujući. Ovaj tim može sve i sa pojedincima koji prave razliku. Zanimalo nas je što to Španija radi drugačije u odnosu na mnoge velesile. Ima li neka tajna koja je nedostupna za javnost?

– Ne radi se o tajnama ili o nečemu što je iz okvira i što se nikada ne dijeli. Ono što je dio familije i ekipe – o tome se ne priča. Španija je napravila sistemsko rješenje u okviru Instituta za sport (CAR – Centre d'Alt Rendiment, San Cugat del Vallès) što je donijelo ogromne rezultate i ne samo u vaterpolu. Možemo da krenemo od sinhronog plivanja, ženskog vaterpola, mlađih kategorija – gdje dominiraju. Jednostavno, imaju sjajne rezultate u svim selekcijama. Funkcionišu u okviru Olimpijskog centra u uslovima o kojima mi – u Crnoj Gori ne možemo ni da razmišljamo, a kamoli da pričamo. Španci kažu da ih bez toga ne bi bilo. U tom centru, u Barseloni, momci su zajedno od navršenih 14, 15 godine. Treniraju po istom programu i na istoj su tehničkoj i taktičkoj obuci. U pomenutom centru postoji smještaj za sportiste, organizovana srednjoškolska nastava, zdravstvena zaštita, a o balansiranoj sportskoj ishrani vode računa stručnjaci… Svaka sekcija u CAR-u ima svoj prostor za rad, odnosno bazen koji im je stalno na raspolaganju. Metod rada je opšte prihvaćen i ni u jednom momentu ne nailazi na opstrukciju od strane klubova, ljudi u sistemu… A to daje rezultate i svima je dobro. Prepoznali su to i sada imaju rezultate zahvaljujući takvom radu. Međutim, dugi niz godina, dok je nama djelovalo lako, uslovno rečeno, da se dođe do medalja, njima je bilo izuzetno teško. I to je poenta priče – cijeniti put kojim se dolazi do pobjeda, ali se sjetite da nije bilo lako – objašnjava Miloš.

Mnoge bazične stvari su učili od nas

Teško je bilo, naravno, postaviti temelje, prvo rada, a onda i jaku konstrukciju do svjetskih i evropskih postolja.

– Stvar je i u psihologiji i pripremi ekipe. Radili su svom snagom – da dostignu i nas i ostale reprezentacije. I taj proces, o kojem govorim, bio je izuzetno naporan, a teško je bilo postaviti temelj rada koji danas imaju. Definitivno – ovo je najorganizovaniji sistem i najsistematičniji rad koji postoji danas u vaterpolu. Nešto što smo i mi i te kako znali dok sam, na primjer, bio na početku, kao klinac od 15, 16 godina i kroz prve reprezentativne juniorske nastupe. Bilo je dosta slično ovom sistemu. Naravno, u jednom drugom konceptu, jer je u Španiji gro igrača iz Katalonije, odnosno iz Barselone, pa je lako da se grupišu. Postoji zajednički stav po tom pitanju i podrška programu u kojem je, na svakom koraku, uključen selektor i ljudi koji su u sistemu.

FOTO: Jean-Yves CADEDDU

Zadatak našeg proslavljenog asa u reprezentaciji, kako je i objasnio u januaru, sličan je onome kakav je imao u crnogorskom timu kada je pomagao selektoru Vladimiru Gojkoviću. Debitujući u španskom stručnom timu, osjetio je Miloš kako je biti u vrhu. Interesovalo nas je u kolikoj mjeri su mjeseci rada, sa ovakvim timom, pomogli ili promijenili njegov način razmišljanja.

– Prvo, Španci će, kada sa njima razgovarate, reći da su mnogo naučili od nas. Radom su došli do metoda i takav metod za njih je primjenljiv i ne može da se kopira. Imaju, prije svega, ozbiljnu infrastrukturu u okviru sportskog kompleksa. Za mene je ovo ogromna škola i privilegija što sam dio stručnog štaba španske reprezentacije.

Kakve je sve naš stručnjak imao obaveze?

– Sami znate kako vaterpolo funkcioniše kao sport. Neki sportovi, kao košarka, na klupi imaju desetak asistenata. U vaterpolu je to svedeno na dva, tri asistenta koji imaju određene zadatke. I oni se podijele. Moj zadatak bio je sličan zaduženjima koja sam imao u okviru reprezentacije Crne Gore. Povjeren mi je i rad sa golmanima – zbog iskustva i sa njima sam bukvalno sve radio, a onda i ono što selektor osjeti da je potreba da se nešto analizira. Iskreno, ako ekipa na turniru nastupa svaki drugi dan, nemoguće je da samo jedan čovjek uradi skauting, analizu svoje igre i pripremu… Martin dugo radi sa Svilenom Piralkovim i sa njim je sve rezultate postigao. Između njih je ogromno povjerenje, a inače je na čelu razvojnog programa u okviru Instituta za sport u Barseloni. Martin ima ogromno znanje, koje je potpuno sistemski akumulirano i zaokruženo na ozbiljan način. Oni će u svakom razgovoru naglasiti da su mnoge bazične stvari učili od nas. Što nije tajna, isto će vam reći i ljudi iz košarke da je Jugoslavija uspjela da razvije metodologiju sporta – posebno timskog. Mi smo neke stvari zbog niza razloga napustili, a Španci su uspjeli da ih primjene u najljepšoj mogućoj mjeri, prilagode ih sebi i razviju svoj identitet kako u igri tako i u metodologiji treninga i obuke i selekcije igrača.

Jedna emocija nije prenaglašena

Mentalna snaga, iako nema prečica do uspjeha, vodi do rezultata. Od Španaca se moglo naučiti kako se nakon minusa od dva gola u trećoj četvrtini finala sa Mađarima, bez panike i buke, podiže samopouzdanje. Kako to objasniti, uz podatak da je ,,furija“ na SP doputovala po medalju, što je negdje dodatno stvaralo pritisak.

– Posmatrao sam i kroz pripremni period psihološko stanje ekipe i koliko je cijelo vrijeme bilo izuzetno stabilno. Uvijek je tako, nikad ništa emotivno nije prenaglašeno ili previše euforično. Kako bi trener trebalo da pristupi u psihološkoj pripremi ekipe, zavisi od mnogo faktora. Teško mi je u ovom momentu da definišem kako smo uspjeli da izvučemo mentalnu čvrstinu i snagu i da ne ulazimo u bilo kakvu vrstu panike ili forsiranih rješenja. Dva puta nam se to desilo sa Mađarima. Prvi put smo u grupi iz loše igre došli do četiri, pet minuta u kojima su se stvari namjestile za pobjedu.

Sistem, vjera u rad, zajedničko odrastanje igrača u bazenu i pored njega, strpljenje i još ko zna koliko faktora je Španiju dovelo do moćne vaterpolo reprezentacije. 

– Ekipa dugo zajedno diše. Odrasli su zajedno i na taj način funkcionišu duži period. Sigurno da im je prije ovoga bilo teško da te neke stvari prevaziđu, ali su učili i naučili kroz pobjede i upornost u radu. Mi smo na SP došli po medalju, zaista je bilo tako. Ali po zlatnu. Znam što je bio cilj, a ekipa u ovom momentu ide isključivo na zlatnu medalju. Španija je pokazala da je najbolja i to je potpuno jasno – jasan je i Šćepanović.

Prikazan visok nivo igre

Kakva je ocjena turnira?

– Bio sam skeptičan po pitanju novih pravila i kako će sve da izgleda kada dođu važni momenti. Prije svega, viđen je lijep vaterpolo za publiku i za nas iz stručnog ugla, a generalno mislim da je prikazan visok nivo igre. Vidjeli smo veliki broj događaja tokom utakmice, pa je lakše bilo ekipi da ode na tri ili četiri gola razlike, što ranije, u toj mjeri, nije bio slučaj jer je bilo teže doći do situacije, samim tim i gola. Moraju ljudi da shvate da iz većeg broja situacija dolazi do većeg broja grešaka i možda nelogičnih rješenja, što je potpuno normalno.

Igra Crne Gore pozitivna i ohrabrujuća

Medalje na SP u Singapuru posložene su ispravno. Zasluženo na postolju završili su vaterpolisti Španije, Mađarske i Grčke. Zanimalo nas je kakav je utisak ostavila Crna Gora?

– U ovom momentu je teško da ulazim u detaljne analize, s obzirom na prošlost u reprezentaciji Crne Gore, a sadašnju angažovanost u okviru drugog stručnog štaba. Ono što mogu da kažem jeste da se vidjela igra, ideja – sve ono što treba da krasi ekipu. Bilo je padova, to je potpuno očekivano, a te stvari se ne mogu riješiti na jednom sastanku ili utakmici, već vremenom i sistematski. Raduje da postoji veliki broj mladih igrača i to su nada i kvalitet koje bi trebalo iskoristiti. Opet, bio sam unutra i znam da nije lako. Stvari treba da se namjeste, da budemo svi zajedno, da se prepoznaju interesi i nađemo pravi način. Govorim ,,mi“, jer za mene će uvijek biti tako i ne mogu drugačije da gledam. Dejan je pokušao, iz mojeg trenerskog ugla ideja potpuno logična, da proba sve ljude – vidi ko mu senzibilitetom i igrački odgovara za ono što je njegov sistem igre. Mislim da je uspio da ,,provuče“ u kratkom vremenskom periodu veliki boj igrača. Uočljivo je na koji način razmišlja, selektuje igrače i priprema ih za budući period. Ne vidim drugi način i put. Iz svog stručnog i intimnog ugla, igra, a prije svega rezultat našeg tima, potpuno je pozitivna i ohrabrujuća – jasan je Šćepanović. 

Mađari u kontinuitetu, Grci na izuzetnom nivou, Srbija je više očekivala

Kakav vaterpolo su igrale reprezentacije iz vrha?

– Mađarska je igrala odlično u kontinuitetu sa ozbiljnom energijom, a Grci su pokazali izuzetan nivo igre – individualni i kolektivni u svim aspektima. Srbija je bila u jakom sastavu, očekivala je više, posebno nijesu očekivali poraz u meču za bronzu sa onolikom razlikom. Italija je vjerovatno, u odnosu na ambicije i ono što je očekivala, podbacila u toj utakmicu sa Grčkom. Igrala je bez prava zamjene. Da pojasnim, imali su dosuđeno isključenje bez prava zamjene – „violent action“ zbog udarca, što znaci peterac i četiri minuta igrača više za Grčku – koja je to iskoristila i uvećala prednost. Moj utisak je da je i bez toga Grčka dominirala, odnosno da bi Italijani teško došli do pobjede.

izvor: pobjeda.me