Kao da ja više nisam ja, bilo mi je toliko teško fizički i psihički” tako se Milica Marković osjećala dok su u joj svi govorili da treba da bude srećna jer je rodila drugo dijete, a ona je bila u postporođajnoj depresiji i mozak joj je, kako kaže, slao signale da pati i da to treba da prekine.
U FoNetovom serijalu Stigma Marković se prisjeća perioda od prije četiri godine koji je prebrodila uz podršku najbližih, lijekove i psihoterapiju. U trudnoći je sve bilo u redu, ali se, kako objašnjava, njeno stanje svijesti drastično promijenilo dva, tri mjeseca po rođenju djeteta, u vrijeme korone, a dodatno otežavajuća okolnost bilo je i saznanje da joj je otac teško bolestan.
Prisjeća se da čak ni njena majka nije mogla da razumije šta se zapravo dešava i zašto se njena kćerka osjeća toliko loše, a trebalo bi da bude zadovoljna svojim životom, piše N1.
“Majka me je svakog dana pitala kako, zašto, pa nema razloga. Ja kažem, mama, ja sam živa, zdrava, djeca su mi živa, zdrava, imam posao, imam sve i hoću da se ubijem”, opisuje ona.
Jedan od prvih simptoma bio je jak bol u rukama koji je dodatno pogoršavao njeno mentalno stanje.
“Osjećala sam se bespomoćno, bezvoljno. Meni dan nema početak, nema kraj, nema momenat za odmor. Dijete je jako malo spavalo. Nemam vremena za sebe. Održavala me je neka moja unutrašnja mentalna snaga i, naravno, ljubav prema djetetu”, iskrena je Marković.
Borba je trajala skoro godinu dana, a dodatno ju je produžilo i to što ona nije željela da prestane sa dojenjem, na čemu je njen ljekar insistirao da bi moglo da se počne sa uzimanjem lijekova.
“Prilagođavanje mog djeteta na vještačko mlijeko trajalo je skoro četiri mjeseca, a ja sam bila u agoniji”, rekla je Marković i istakla da je naknadno od međunarodnih stručnjaka saznala da postoje lijekovi koji služe u borbi protiv depresije, a mogu da se koriste i za vrijeme dojenja.
Sagovornica FoNeta ističe da je stigma toliko jaka da joj je i nakon četiri godine veoma teško da se svega prisjeća. Ipak, ističe i da o postporođajnoj depresiji mora da se govori, jer ima mnogo žena koje se suočavaju sa tim teškim stanjem, ali zbog nerazumijevanja okoline o tome ćute.
“Jedna moja drugarica godinama nije smjela da izađe iz svog dvorišta. Možete li da zamislite koliki je to bol i da nju niko ne razumije, ni rođena majka, a da ne pričamo o suprugu i svekrvi”, navela je Marković i istakla da joj se, kada je počela da javno govori o postporođajnoj depresiji, javilo mnogo žena sa istim iskustvom koje su od nje htjele da čuju samo jednu stvar – proći će.
Smatra da svi kao društvo treba da pokažemo više razumijevanja, a manje osuđivanja. Za one čiji se bližnji suočavaju sa postporođajnom depresijom, izdvaja jednu rečenicu koju bi trebalo da upamte.
“Moramo, kad su ovakve stvari u pitanju, da budemo oprezni, da tu osobu pitamo jednom jedinom rečenicom – kako ja mogu da ti pomognem? Ništa drugo, ne moramo nikakve savjete, nikakve zaključke, ne moramo da tražimo nikakva obrazloženja, opravdanja. Dovoljno je razumijevanje i to – kako ja mogu da ti pomognem?”, zaključila je Marković.
Nedavno predstavljeno istraživanje Mentalno zdravlje mama u postporođajnom periodu pokazalo je da postporođajnu tugu – baby blues, u prvih šest mjeseci nakon porođaja doživljava i do 80 odsto porodilja, ističu iz organizacije Centar za mame.
Iscrpljenost i bezvoljnost postali su, kako se navodi, normalna stanja za 80 odsto porodilja, a gotovo polovina mama često se osjećala usamljeno ili je imala osjećaj krivice i posramljenosti bez jasnog razloga.
Prema istraživanju, epizode nekontrolisanog plača dešavale su se kod skoro 60 odsto ispitanica, a posebno zabrinjava podatak da je 27,2 odsto mama makar jednom pomislilo da ne želi da postoji, što je jasan poziv za rani skrining i brzu, neosuđujuću stručnu podršku.
Istraživanje Centra za mame sprovedeno je u formi anonimne onlajn ankete u avgustu ove godine, na uzorku od 1.701 mame iz Srbije.
izvor: pobjeda.me
