Slično je nebesko i morsko plavetnilo. Jedno je gore, drugo dolje, ali kada se spoje, ne razmišlja se o tome koje je ljepše, no se primijeti samo horizont koji ih razdvaja.
I jedno i drugo plavetnilo u sebi krije čovjeku nepoznate dubine. I vrh i dno prilično su daleko od čovjeka, koji se nalazi negdje u sredini. A ono što ispunja prostor između krajnje gornje i donje tačke je plavetnilo. Čovjek se nalazi u tom plavetnilu, ali kada se nebo i more „spoje“, on to gleda sa zemlje.
Koji god od istraživača da se upusti u istraživanje ovih daljina, bio to ronilac ili astronaut, prelazi granicu onog „ljudskog i dozvoljenog“ i ide u nepoznato. Koliko su ova nepregledna prostranstva lijepa za oko, toliko su opasna za srce. Znaju da namame, spolja privlače ljepotom, a unutra dominiraju haosom, što čovjeku često nije jasno u prvom trenutku. Koliko je nevjerovatno, toliko je i zastrašujuće.
Sigurno je da nije slučajno da su baš morske i nebeske površine slično obojene. Noću, kada su u dodiru, one izgledaju kao da su u istom komadu, jer se nebo oslikava na morsku površinu. No, dan prikazuje razliku, a dijeli ih samo horizont.
Miloš Đurđevac
izvor: mladiniksica.me
