Vršnjačko nasilje je pojam koji se sve više pominje i jako je zastupljen u medijima, ali nije nepoznat od ranije. Kao građanin i otac, odavno sam se susretao sa tim i nasilja je uvijek bilo, samo se o njemu nije pričalo koliko danas. A treba da se priča što više, ali i da se djeluje.
Ne znam ima li neko ko nije bio izložen ili makar prisutan nekom obliku nasilja u školama, dvorištu, ulici? Kako se ko nosio sa tim, drugo je pitanje.
Naravno, nijesam kompetentan da dajem savjete, ali kao roditelj imam pravo da komentarišem. Moramo se složiti da je toga uvijek bilo, da su uvijek bili izloženiji nasilju naoko slabiji, nezaštićeni, drugačiji, podložni grupnom targetiranju ili „samo“ verbalnom maltretiranju.
Postavlja se pitanje kako se tome suprotstaviti? Uključiti se kao roditelj, prijaviti nastavnom osoblju ili policiji? Kako? Što je rješenje, a što su posljedice? Da li će dijete manje biti izloženo maltretiranju i gdje tražiti uzrok? Definitivno treba tražiti uzroke, a ne samo baviti se posljedicama.
Diploma nije više mjerilo znanja, nego tržišna roba. A koliko sam se sretao sa tim kroz moje iskustvo i iskustvo mojih prijatelja, nasilnici su uglavnom djeca „povlašćenih“ osoba koje su ili u zakonu ili zaštićene zakonom
Današnja djeca su vjerovatno još više podložna takvom uticaju. Toliko nasilja u medijima, crtanim filmovima, online igricama, a mi smo skupljali sličice i salvete i igrali klikerima i lastišem. Gledali smo obrazovni program i emisije o prirodi. Ali nije samo krivo okruženje, a sigurno nije ni pomoglo da se problem smanji ili suzbije. Današnja djeca od kada počnu koristiti elektronske uređaje svjedoče nekom vidu nasilja, kroz igru ili kroz informacije kojima su bombardovani. Nemojmo zaboraviti ni skaradne emisije na mainstream medijima koji prikazuju eksplicitne scene svađe i nasilja. Nažalost, djeca često nijesu pošteđena nasilja ni u porodici.
Roditelji sve manje imaju vremena da se posvete djeci, jer su primorani da rade sve duže i stvore sve više. A djeca upijaju sve oko njih. Ne jednom sam bio svjedok tome. Nemojmo zaboraviti – ni osim opšte krize u društvu, dodatno se komplikuje kada se hvale zločini i glorifikuju kriminalci, a lagodan život bez ikakvog truda i zakonskih sankcija je praktično uzor. Svako nasilje se zakonski opravdava ili zaboravlja.
Nažalost, vrijedni i radni ljudi se marginalizuju. I što je najgore, podvrgnuti su ruglu.
Diploma nije više mjerilo znanja, nego tržišna roba. A koliko sam se sretao sa tim kroz moje iskustvo i iskustvo mojih prijatelja, nasilnici su uglavnom djeca „povlašćenih“ osoba koje su ili u zakonu ili zaštićene zakonom. Trudio sam se da mojoj djeci preokupiram pažnju drugim stvarima, da im čitam što više, vodim u pozorište i u šetnju i razgovaram i odgovaram na njihova pitanja.
Da li sam ih pravilno usmjeravao u svijetu prepunom nasilja i makar po meni pobrkanih vrijednosti? I danas im kao odraslim osobama savjetujem da više čitaju, a manje gledaju TV, da se više druže umjesto da igraju online, da više budu u prirodi umjesto u teretani… I da li sam u pravu? Da li ću im pomoći ili odmoći?
Svijet definitivno ide u nekom drugom pravcu od onog koji sam ja, ili moji roditelji, smatrali da je ispravan…
“Država u kojoj nasilje i pojedinci ostaju nekažnjeni, završiće u dubokoj tami” (Sofoklo)
Izvor: Pobjeda
