Andrea Berišaj, najbolja crnogorska sportistkinja, za Pobjedu priča o počecima, kako je uopšte ušla u tekvondo, snovima, planovima…
ekvondo – u slobodnom prevodu put ili vještina šake i stopala. Kada je u pitanju put Andree Berišaj, koja je obilježila crnogorski sport u 2025. godini, onda se definitivno može reći da je nesvakidašnji i da bi bile idealne ne za tekst, već za roman.
Kada kažemo da je obilježila sportsku 2025. u Crnoj Gori, treba naglasiti da je 18-godišnja učenica Gimnazije u Tuzima, spojila gotovo sve -osvojila bronzanu medalju na Evropskom prvenstvu u konkurenciji seniorki, kao i ista odličja na šampionatima svijeta i Starog kontinenta među mlađim seniorkama, tako da je sa tri medalje sa velikih takmičenja zasluženo proglašena za sportistu godine.
– Bila je ovo jedna izuzetno uspješna godina, iako sam na početku više htjela da samo stičem iskustvo u mojoj prvoj seniorskoj godini. Željela sam da iz drugog plana čekam neku priliku i da osvojim medalju, ako se za to ukaže šansa. Međutim, krenula sam sa nekoliko medalja na bodovnim G1 turnirima, gdje sam između ostalih, poslije toliko srebrnih i bronzanih medalja, u Švajcarskoj uspjela da osvojim i prvu zlatnu medalju na jednom takmičenju ovog ranga. I, u posljednja tri mjeseca došla su četiri velika prvenstva. Prvo sam u Kini na Svjetskom seniorskom prvenstvu uspjela da osvojim 9. mjesto, što je za mene predstavljalo veliki uspjeh, jer imam samo 18 godina i da mi je ovo prva seniorska godina. Zatim je došlo Evropsko seniorsko prvenstvo u olimpijskim disciplinama u Švajcarskoj, gdje sam osvojila treće mjesto i bronzanu medalju, što je za mene najveći uspjeh do sada. Međutim, ubrzo su došle jos dvije medalje sa Svjetskog seniorskog prvenstva U21 u Keniji i sa Evropskog seniorskog prvenstva na Kosovu, tako da je ova godina završena na najljepši mogući način – ističe Andrea Berišaj na početku razgovora za Pobjedu.
Počela je da trenira sa svega sedam godina. Privukli su je dinamika, raznovrsnost napadačkih tehnika, sama atraktivnost borbi. Za nju, tekvondo nije sport – to je njen život. Ipak, otkriva, da je sve krenulo jako neobično.
– Treninge sam počela sa sedam godina. Sve to krenulo je spontano. Otišla sam sa starijom sestrom na trening, a iskrena da budem, roditelji su tražili način da nas upute u neki zdraviji sportski način odrastanja pa smo krenuli u TK Besa. Mnogi se čude, zašto baš tekvondo, ali treninzi Bese održavali su se baš u blizini naše kuće. To je krenulo kao neka zabava i druženje sa namjerom da sredimo liniju, jer smo obje bile buckaste – kroz osmijeh se prisjetila početaka Andrea Berišaj.
Simonović i Berišaj (FOTO: Dragan Mijatović/Pobjeda)Ipak, od buckaste djevojčice, željne igre, brzo su počeli da stižu prvi rezultati, a sve to uslovilo je da Andrea ne bude samo iz zabave u ovom sportu, već da on bude njen sastavni dio života, iako tekvondo nije popularan, mada ima tradiciju, posebno u Tuzima.
– Tekvondo ne spada u grupu onih sportova koji su tako popularni i medijski ispraćeni kao možda fudbal, košarka, rukomet, boks… Ali, ipak i tekvondo ima neku svoju priču i tradiciju. Klub Besa iz Tuzi gdje smo započele karijeru je dugi niz godina bio jedan od najboljih klubova, ne samo u našoj državi, već i region, tako da smo i mi na krilima uspjeha njenih takmičara počele da nižemo uspjehe. Nastojale smo da budemo što bolje, da ne zaostajemo za njima, a onda kada smo shvatile naše mogućnosti posvetile smo se u potpunosti ovom sportu. Sanjala sam sa mojim sestrama da ćemo jednog dana stati rame uz rame sa svjetskim šampionkama koje smo smatrale idolima. S druge strane, kroz tekvondo smo gradile psihu i karakter, postale smo mnogo jače ličnosti i naučile da kroz predan rad i disciplinu možemo doći do najvećih ostvarenja – objasnila je Berišaj.
Početak u garaži
Berišaj je zatim slikovito opisala i koliko je bilo teško opstati. Nije odustajala, jer je tekvondo postao dio njenog života, iako nije bilo lako, jer su uslovi bili najblaže rečeno teški.
– U klubu Besa u Tuzima sam trenirala sa svojim sestrama sve do 2024. godine. Trenirali smo u dosta skromnim uslovima. Bila je to mala improvizovana sala u garaži. Sjećam se, ljeti je bilo prevruće, a zimi prehladno. Nedostajalo nam je jačeg sparing treninga sa kvalitetnim takmičarima. Međutim, i iz takvih uslova uspijevale smo da postignemo zavidne rezultate – ponosno je kazala Andrea, koja je početkom 2024. godine prešla sa sestrama u klub S3 iz Podgorice.
– Željne novog iskustva i sa nadom da napravimo iskorak u našim karijerama. Trener Vlado Stanišić se potrudio da nam obezbijedi novu salu sa kompletnom pratećom opremom za trening, kao i za kondicioni trening. Tokom cijele godine treniram najmanje dva puta dnevno, jer je to jednostavno potrebno ako želite da postignete vrhunske rezultate – naglašava Berišaj, a zatim dodaje da bi ostala u formi, tokom svakog mjeseca imam makar dva međunarodna takmičenja G ranga za prikupljanje bodova za svjetsku rang listu.
– Tu su i individualni treninzi sa personalnim trenerom za kondiciju, zatim specijalni režim ishrane koji uključuje i suplemente. Nije lako uopšte, jer su tu i duga putovanja gdje često putujemo gladni kako bismo prošli vagu na mjerenju kategorije – kroz osmijeh oktiva Andrea, koja je, inače, učenica četvrtog razreda.
– Pored svih obaveza, tu je i škola. Učenica sam četvrtog razreda gimnazije u Tuzima sa odličnim uspjehom i obrazovanje mi je prioritet. Tako da nije lako uskladiti sve obaveze, ali kada nešto volite i vjerujete u sebe, onda se sve može postići.
Veća pažnja države
Na kraju godine u kojoj je osvojila bronzanu medalju na Evropskom prvenstvu u konkurenciji seniorki, kao i ista odličja na šampionatima svijeta i Starog kontinenta među mlađim seniorkama, sa tri medalje sa velikih takmičenja zasluženo je preuzela krunu za najbolju sportistkinju naše zemlje.
– Na početku godine nije mi ni padalo na um da bi tako nešto moglo da se desi, ali poslije svih ovih dobrih rezultata potajno sam se nadala i razmišljala kako bi to bilo dobro da baš ja osvojim to priznanje. Presrećna sam zbog ove nagrade, prije svega jer je to jedna vrsta vjetra u leđa, tako da želim da nastavim da radim još vrednije i jače, jer ovo je tek početak – naglašava Andrea.
Berišaj sada živi snove, a čini se da nikada tekvondo nije imao toliku medijsku pažnju kao sada. Andreini uspjesi sigurno će uticati da bude još klinaca u ovom sportu.
Milatović i Berišaj (FOTO: Dragan Mijatović/Pobjeda)– Mogu reći da sam odjednom izbila u prvi plan. Mislim da tu pažnju tekvondo zaslužuje, jer donosimo vrijedne rezultate sa evropskih i svjetskih takmičenja. Nadam se da će i ubuduće tekvondo, koji je na programu Olimpijskih igara, dobijati pažnju koju zaslužuje u smislu podrške od države i pomoći nama sportistima, koji uz veliki napor, rad i odricanja pokušavamo da dostojno predstavljamo našu državu, a nadam se i na Olimpijskim igrama.
Iako su ovo dani kada je Andrea na vrhuncu slave, 18-godišnjakinja već se fokusira na ono što slijedi u 2026. godini.
– Biće mi važno da učestvujem na što više bodovnih G turnira, a čekaju me i dva velika takmičenja i to Evropsko seniorsko prvenstvo u Njemačkoj i Mediteranske igre u Italiji, gdje ću ponovo pokušati da se domognem medalje – podvukla je Andrea Berišaj.
Tri sestre, tri šampionke
Andrea je ponos Crne Gore, Tuzi i porodice Berišaj. Ali, kada se pominje porodica Berišaj, treba naglasiti da je to definitivno porodica za koju je sinonim tekvondo. Andreina starija sestra Anđela, takođe je šampionka, a sada najmlađa Adriana dominira u juniorskoj konkurenciji.
– Sestra Anđela je najbolja. Ona je prva i meni i drugim takmičarima prokrčila put ka velikim uspjesima. Ona je juniorski vicešampion svijeta i dva puta bronzana sa Evropskih prvenstava za seniore do 21 godine. Uz nju sam i ja stasavala, učila da budem bolja i jača. Zahvaljujući njoj sam i dostigla ovaj nivo. Nažalost, imala je dvije teške povrede u zadnjih godinu i po. Međutim, zahvaljujući svojoj čeličnoj volji i snazi ona se ubrzo vraća treninzima i tamo gdje joj je mjesto – u svjetskom vrhu. Jedva čekam da krenemo zajedno da nastupamo, to je ono što mi dodatno daje snagu i volju, da zajedno jurišamo najviše domete. U međuvremenu i najmlađa sestra Adriana počinje svoj put u juniorskim vodama, tako da očekujem puno od naredne godine uz želju da nas zdravlje posluži i da nas zaobiđu povrede. Mislim da će svaki naš uspjeh biti pravi povod i podstrek da neko dijete zavoli ovaj sport i krene našim stopama – kazala je Andrea.
izvor: pobjeda.me
