Roditeljska ljubav ne mjeri se brojem prepreka koje smo uklonili ispred svog djeteta, već snagom koju smo u njemu izgradili da ih jednog dana samo savlada.
Kada govorimo o današnjoj djeci, često kažemo da su osjetljivija, nestrpljivija ili manje otporna nego nekada. Ali možda postavljamo pogrešno pitanje. Djeca nijesu problem. Ona su ogledalo vremena u kojem odrastaju i odraslih koji ih oblikuju.
Ovo ne pišem da bih dokazivao kako je nekada bilo bolje. Svako vrijeme nosi svoje vrijednosti i izazove. Pišem kao profesor koji svakodnevno radi sa djecom i kao otac tri kćerke koje želi pripremiti za život, a ne samo za bezbrižno djetinjstvo.
Odrasli smo u drugačijem sistemu. Nije bio savršen, ali se znalo da svaka odluka nosi posljedice i da se neke stvari moraju zaslužiti.
Danas djeci možemo pružiti više nego ikada, više znanja, prilika i razumijevanja. To je napredak. Ali u želji da budemo bolji roditelji, ponekad uklanjamo svaku prepreku s njihovog puta.
A upravo prepreke često grade čovjeka.
Ne mislim da djecu treba odgajati strogošću ili strahom. Dobro je što danas više razgovaramo sa njima i bolje razumijemo njihove potrebe. Ali postoji razlika između razumijevanja i opravdavanja. Tu često griješimo.
Prebrzo rješavamo njihove probleme, branimo ih prije nego što saslušamo drugu stranu i tražimo objašnjenja za njihove neuspjehe prije nego što ih naučimo da se zapitaju: Šta sam mogao uraditi bolje?
Sve to radimo iz ljubavi. Ali ljubav koja dijete stalno spašava može ga naučiti da će za njegove probleme uvijek biti odgovoran neko drugi. A život ne funkcioniše tako.
Kao profesor to gledam gotovo svakog dana. Djeca su pametna, talentovana i imaju prilike o kojima smo mi mogli samo sanjati. Ipak, sve teže podnose neuspjeh.
Jedna loša ocjena postaje tragedija. Jedna kritika uvreda. Jedan poraz razlog za odustajanje.
Ne zato što su slabija od prethodnih generacija, već zato što ih često nijesmo naučili da je pad sastavni dio puta do uspjeha.
Dijete koje nikada nije osjetilo razočaranje teško će naučiti kako da ga prevaziđe. Dijete koje nije snosilo posljedice svojih postupaka teško će razumjeti odgovornost.
Isto vidim i na sportskim terenima. Kada dijete izgubi mjesto u timu, roditelj često prvi razgovara sa trenerom. Mnogo je važnije da dijete prvo postavi sebi pitanje: Jesam li učinio dovoljno?
U tom pitanju počinje odrastanje. Jer najvažnija životna lekcija nije kako pobijediti.
Već kako ustati nakon poraza.
Uspjeh niko ne duguje našoj djeci. Ne duguju ga škola, trener, društvo ni roditelji. Možemo im dati ljubav, podršku i priliku, ali karakter moraju izgraditi sami.
Ne želim da moje kćerke odrastaju u strahu. Ali ne želim ni da vjeruju kako će ih život uvijek razumjeti, opravdati i dati novu priliku. Jer neće.
Želim da znaju da imaju pravo na grešku, ali i obavezu da iz nje nešto nauče. Da se povjerenje gradi, riječ održava, poštovanje zaslužuje i da se poslije svakog pada ustaje.
Karakter se ne gradi kada je sve lako. Gradi se kada je teško, kada nema izgovora i kada čovjek bira između traženja krivca i traženja rješenja.
Možda najveći izraz roditeljske ljubavi nije ukloniti svaki kamen sa djetetovog puta. Možda je to imati hrabrosti pustiti ga da pogriješi, osjeti posljedice i pronađe snagu da ustane. Jer jednog dana nas neće biti pored njih da popravljamo njihove greške i rješavamo njihove probleme.
Ostaće samo ono što smo u njih usadili.
Zato se uspjeh roditelja ne mjeri time koliko je dijete bilo zaštićeno od života. Mjeri se time koliko je bilo pripremljeno za život. Jer život ne traži savršene ljude.
Traži odgovorne ljude. One koji znaju da pogriješe, priznaju, nauče i nastave dalje.
A možda je upravo to najveći poklon koji roditelj može dati svom djetetu, ne život bez prepreka, već snagu da ih savlada.
Piše: Marko Rajović, profesor fizičke kulture
izvor: roditelji.me
