Svjetski dan mentalnog zdravlja obilježava se 10. oktobra i čini se da se o toj temi najčešće govori nekoliko dana prije i poslije tog datuma ili kada se desi neka velika tragedija. No, postavlja se pitanje jesmo li svjesni da treba pričati svakodnevno, jer je za mnoge odlazak kod stručnih osoba i dalje tabu, a stigma veoma prisutna u crnogorskoj svakodnevici.
Da li se u Crnoj Gori dovoljno obraća pažnja na važnost mentalnog zdravlja, imaju li građani adekvatnu podršku, te koliko smo kao populacija svjesni svih izazova, CdM je pitao psihološkinju Adrianu Pejaković.
Pejaković upozorava da se, nažalost, u Crnoj Gori i dalje često čuje “što ćeš kod psihologa, nijesi lud” kao da je mentalno zdravlje bauk, a ne osnova kvalitetnog života.
“Iako se mladi sve češće otvaraju i traže podršku, posebno u urbanijim sredinama, u mnogim zajednicama psiholog je i dalje neka vrsta “zadnjeg izbora”, kad je voda već odavno preko glave. Građani su mentalno iscrpljeni: hronični stres, nesigurnost, niske plate, porodične tenzije, migracije, sve to ostavlja trag. Često su emocionalno preopterećeni i prepušteni sami sebi, a uz to ih još prati osjećaj srama ako priznaju da im je teško”, ukazuje Pejaković.
Mentalno stanje građana negdje između “na autopilotu” i “na ivici”
Prema njenim riječima, prevladava ideja da je trpljenje vrlina, da je ćutanje snaga, da je čovjek sam sebi najbolji terapeut i da sam mora da se nosi sa svojim problemima, a to su mitovi koji vode u izlolaciju i dalje širenje mentalnog tereta.
“Tabu odlaska kod terapeuta je i dalje prisutan, jer ljudi sve više osjećaju da nešto nije u redu, i pitaju se da li postoji drugi način života osim konstantnog preživljavanja. Psiholozi su, srećom, postali vidljiviji u medijima, na mrežama, i sve više djeluju kao normalan, potreban dio društva ali borba sa predrasudama i dalje traje. Mentalno stanje građana? Negdje između “na autopilotu” i “na ivici”, uz povremene napade gladi za smislom. Ili makar za tišinom”, mišljenja je Pejaković.
Ukazuje da se o mentalnom zdravlju priča, ali često samo kada se nešto loše desi.
“Tada nastane buka, izjave, hashtagovi, a već za nekoliko dana – tišina. Mentalno zdravlje se pominje onda kada vidimo da je ono u krizi a rijetko govorimo o prevenciji, o očuvanju mentalnog zdravlja i načinima da ga unaprijedimo”, kaže Pejaković.
Najveća odgovornost je, ističe, na institucijama koje kreiraju sistem, a to su zdravstvo, obrazovanje, socijalne službe, pa i mediji, koji mogu da edukuju ili da dodatno stigmatizuju.
“Ali nije sve na njima, odgovornost imamo i mi kao građani, kao roditelji, prijatelji, radne kolege. Ne možemo više čekati da neko riješi naše problem, niti ih možemo više rješavati dobro poznatim načinima potiskivanja kao što su: alkohol, negacija, gubljenje vremena na mrežama, projekcija na nekog drugog naših problema. Potrebna nam je svakodnevna, otvorena komunikacija o mentalnom zdravlju u školama, na radnim mjestima, u porodici. Problem je što se o mentalnom zdravlju često govori ili preozbiljno, kao da je to neka misaona imenica iz strategija, ili prelako, uz fraze tipa “ma biće bolje”. Potrebno je da se o ovim temama govori ljudski, iskreno, sa dozom humora kad treba, ali i sa jasnim porukama, a to je: ne, nije sramota potražiti pomoć. Sramota je gledati kako ljudi tonu i ne pružiti ruku”, naglašava Pejaković.
No, postavlja se pitanje postoji li u našoj državi dobar sistemski okvir za rješavanje izazova koji se tiču mentalnog zdravlja.
Pejaković ukazuje da postoji i sistemski okvir i inicijative, ali su, kaže, kratkog daha, zavise više od entuzijazma pojedinaca nego što liče na jasnu i sveobuhvatnu strategiju da može svaki pojedinac prepoznati kako i kada da se obrati ako ima problem.
“Postoje centri za mentalno zdravlje, psiholozi u domovima zdravlja, neke inicijative ali se čini da je to sve nedovoljno koordinisano, nedovoljno dostupno i često bez prave podrške u ljudstvu i resursima. Strategije postoje, dokumenti su tu, lijepo napisani, ponekad i nadahnuto ali sprovođenje? To je onaj dio gdje stvari obično padnu a to možemo da vidimo kada se nešto veliko desi i kada su nam hitno potrebne intervencije u krizi”, navodi psihološkinja.
Mentalno zdravlje i dalje, dodaje, nije shvaćeno kao javno zdravstveni prioritet, iako svakodnevno vidimo posljedice njegovog zanemarivanja.
“Unapređenje mentalnog zdravlja često ostane kao fusnota u planovima razvoja, a ne kao osnova za zdravo društvo. Mrtvo slovo na papiru? Možda ne baš mrtvo, ali u dubokoj hibernaciji. A građani, umjesto topline brige, često osjete hladnoću birokratije, nažalost”, naglašava Pejaković.
Strategije ne liječe ljude, ne otvaraju nova radna mjesta, ne sprečavaju suicid
Podsjetimo, Vlada je nedavno usvojila Program za zaštitu i unapređenje mentalnog zdravlja za ovu i narednu godinu. Revizija Državne revizorske institucije pokazala je da čak 76 odsto aktivnosti predviđenih Strategijom zaštite i unapređenja mentalnog zdravlja u Crnoj Gori 2019–2023. nije realizovano. Utvđeno je da je realizovano svega 15 odsto aktivnosti, dok je devet odsto djelimično realizovano. CdM je pitao psihološkinju Pejaković šta ovi podaci govore.
“To nam govori da imamo dobru volju u teoriji. A u praksi? Pa, reklo bi se da nas hvata panika tek kad brod već počne da pušta vodu. Kada realizacija prethodne strategije stane na 15 odsto, to možda znači da nismo imali ni dovoljno resursa, ni dovoljno ljudi, ni dovoljno volje da ono što smo napisali zaista i sprovedemo. A strategije, same po sebi, ne liječe ljude. One ne otvaraju nova radna mjesta za psihologe. One ne sprečavaju suicid, ne liječe depresiju, ne smiruju djecu koja svako veče čuju kako roditelji viču. Njih sprovode ljudi, i ako ljudi nisu tu onda je džaba papir. Kad čujemo “usvojena nova strategija”, trebalo bi da se zapitamo: a šta ćemo ovog puta uraditi drugačije? Ko će se postarati da se strategija ne zaboravi čim se odštampa?”, ukazuje Pejaković.
Dobar plan je, kaže, tek početak.
“ Ako nema mehanizma za kontrolu, ako nemamo dovoljno strčnih lica onda se vrtimo u krug.Ili još gore, u spirali naniže”, kazala je Pejaković.
Pitanje je i da li smo kao populacija svjesni kakvo je mentalno zdravlje u Crnoj Gori.
“Možda nismo sasvim svjesni, ali nam tijelo i svakodnevica to sve glasnije govore. Nesanica, tenzija, hronični umor, pucanje po šavovima, kako privatno, tako i na društvenim mrežama. Ljudi često misle da su “samo umorni” ili da im je “takav period”, ali ti periodi nekada znaju da traju godinama. Ima nečeg paradoksalnog u tome što smo kolektivno iscrpljeni, a i dalje se pravimo da možemo sve sami. Svijest o mentalnom zdravlju raste, ali još uvijek vlada snažan otpor, kao da nas je strah da, kad jednom priznamo da nešto nije u redu, neće biti povratka”, dodaje Pejaković.
A zapravo, to priznanje je prvi korak ozdravljenja. Problem je i to što se u mnogim porodicama još uvijek ćuti, ili se koristi čuvena rečenica “ma pusti, nije to ništa.”
“A to “ništa” postane ogroman teret koji se prenosi s koljena na koljeno, nekada kao i transgeneracijski obrazac. Potrebno je da prestanemo da krijemo svoje slabosti kao da su zločin. Nismo mi mentalno bolesni, mi smo često mentalno neviđeni”, ističe Pejaković.
Potrebno “odmrzavanje” društvene osjetljivosti
Nažalost, dodaje, ono što je učestalo, počne da djeluje normalno, a to je, upozorava, najopasniji oblik kolektivne utrnulosti.
“Kad svakodnevno čujemo o vršnjačkom nasilju, o porodičnim tragedijama, o ubistvima i zločinima, mozak se počne braniti na način: “Ne mogu ja sve to da nosim”, kaže on, i prebaci se u režim ignorisanja. To je zapravo sasvim normalan način da u situaciji preplavljivanja preživimo. Ali tako se stvara kolektivna apatija. Oguglao narod je onaj koji gleda na problem bez emocija ne zato što je neosjetljiv već jer mi je sve to previše a rješenje ne vidi. Građani su umorni, zbunjeni i mnogi se pitaju ima li uopšte smisla reagovati. Ali opasnost oguglale nacije je u tome što nasilje onda postane svakodnevnica, a empatija postaje rijetki i gotovo opasni luksuz. I onda kad neko reaguje, ispadne čudak”, kaže Pejaković.
Smatra da nam je potrebno “odmrzavanje” društvene osjetljivosti.
“Da vratimo osjećaj da je nasilje uvijek znak sistema koji je zakazao, a ne samo privatni problem pojedinca, da su ljudi važni, da pomognemo nekome u nevolji na ulici, da posmatramo svoju okolinu ne kao džunglu u kojoj je važno samo da preživimo nego kao svoje bližnje”, kaže Pejaković.
No, imaju li građani adekvatnu podršku porodice, institucija, javnih zdravstvenih ustanova ili su ipak ostavljeni da se sami bore sa izazovima mentalnog zdravlja.
“Građani Crne Gore su, nažalost, često ostavljeni da se sami bore sa svojim mentalnim teškoćama, uz povremene savjete iz kafane ili sa društvenih mreža. Porodica je važna, ali nije uvijek sposobna da pruži podršku, posebno kada su i članovi porodice sami traumatizovani ili zbunjeni.Institucije su tu, ali često nedovoljno opremljene, kadrovski oskudne i zatrpane papirima”, dodaje Pejaković.
Javni zdravstveni sistem ima, kaže, dobre ljude, ali i ogromne rupe.
“Ako vam treba psiholog na uput – čekate. Ako vam treba razgovor u hitnoj krizi – često ga nema. Ako ste tinejdžer koji pati u tišini, sistem vas možda neće čuti dok ne bude kasno. A ni privatni terapeuti nisu dostupni svima. Ukratko: nije lako i dalje. I to je problem. Vrijeme je da to što volimo da budemo dobri komšije i ljudi pokažemo i u sistemu podrške mentalnom zdravlju”, ističe psihološkinja.
A to možemo tako što ćemo se pokrenuti, govoriti o mentalnom zdravlju, tražiti pomoć, tražiti da sistem bude efikasniji, da strategije budu transparentnije, da pomoć bude pristupačnija.
“Sistem nije bitniji od pojedinca. Jedno dijete koje je žrtva vršnjačkog nasilja a koje smo propustili da vidimo je naš poraz. I to treba da nam bude kriterijum. Nosiocima odluka posebno”, zaključuje psihološkinja Adriana Pejaković.
izvor: cdm.me
