U nadi da će dobiti ono što traži, čovjek se često obraća Bogu, znajući da je On Taj koji može da promijeni sve u momentu. No, istrajnost je ono što treba da odlikuje čovjeka da bi dohvatio zvijezdu za koju se moli, jer je za sve potrebno određeno vrijeme.
Možda i nije poenta u tome da čovjek odradi sve onako kako je isplanirao. Možda će se realizacija tog plana odužiti malo više nego što je to u početku bilo očekivano. Jedino što je jasno jeste to da postoji Neko gore ko zna za naš plan, ali i za ishod tog plana. Zato, nije sve do nas i ne možemo očekivati da će sve funkcionisati onako kako smo zamislili. To što se naš put zakomplikuje ne znači da se treba vratiti nazad. Tamo gdje je naša sreća ne vodi prečica ili bilo koja zaobilaznica, već samo glavni put.
Na kraju, zar nije izazov preći dio puta koji se čini nepremostiv? Očajan je osjećaj nemoći i gorak ukus odustajanja, pa što bismo ih osjetili kad možemo da budemo slavljenici? Duhovna snaga vezuje čovjeka za želju i tjera ga da i dalje sanja, duhovna snaga koja se vezuje samo za Boga.
Teško je čovjeku da čeka nešto za šta nije siguran hoće li se uopšte desiti, no uzda se u Božiju Volju, pa mu to i dalje nadu drži živom, ali je od čekanja samo teže odustajanje od onoga što želi, ako je to što čeka jedino u čemu vidi veći smisao svog življenja.
Miloš Đurđevac
izvor: mladiniksica.me
