Post Reply: Postavite nam pitanje

<blockquote><div class="quotetitle">Quote from <a class="profile-link highlight-admin" href="#">mladicg</a> on 27. Maja 2025., 21:40</div><blockquote>
<div class="quotetitle">Quote from Guest on 26. Maja 2025., 19:25</div>
kako da napravim svoj socijalni život u 24-toj? Nisam nikad imao, nisam naučen od roditelja da uživam u životu, i sad se odjednom kao očekuje da imam devojku.

A ja ne volim da živim kod kuće zato što komšijski psi stalno laju, i daju mi napade panike, i sada samo egzistiram u sobi sa čepićima u uši tokom noći, ili slušalicama, kada radim.

Ne vidim budućnost, u svemu što rade. Pričaju da treba da gradim ovde kuću da zivim sa buducom zenom, a ja ne mogu da trpim lajanje pasa, daje mi anksioznost i nista ne mogu povodom toga, jer sa svih strana se čuju stalno. Prozor me muka da otvaram stoga.

I zato, često izadjem u lokalni park, u 17-20h, jer tada najvise psi laju, i divlja ceo komšiluk, nemam mira kući.

A opet mi je teško što nikad nisam imao socijalni život, sve se svodilo da učim, i na dobijanje posla. A evo, čak i da dobijem stalan posao (sada imam neki pripravnicki, i radio neki freelance), osećam se prazno sa tim novcem, novac mi ne pomaze da zivim zivot, jer ga nikad nisam ni ziveo.

Ne znam šta da pričam sa ljudima, ako i koga upoznam, na fakultetu, sve je bilo tako utegnuto, nisam se mogao opustiti, jer morao sam slusat predavanja, i odma kuci jer imam prevoz , da ne bi kasno dolazio. A i morao sam da učim, jer da sam se tako opustio ne bih zavrsio u roku, i to me bolelo jako puno.

A eto, i sa zavrsenim faksom, osecam se kao neuspeh, bezvredno.

Muka mi je trazenja posla, kolko sam trazio pre, i nikad nista, a da pokusavam da se ubacim u neko društvo, bilo na faksu, il neki kratki kurs, uvek se osećam kao stranac u tom društvu. I jedostavno  ne osećam želju da razvijam odnose sa ikime, ako ce se neko drustvo raspasti.

Jer kao prvo, meni nije fino, i meni ne odgovara. Jer znam da se mnogo akcenata stavlja, da mi ugodimo drugima u konverzaciji, da imamo društvo, ali zaboravlja se, i da meni samom treba da bude fino.

Roditelji su mi rekli, da treba da putujem.

Razmišljam se da odem u Pariz npr. al opet imam blokadu, "da idem sam", iako znam da ću verovatno uživati i meni će biti fino, i odgovarati. Tako, i da obiđem primorje, osecam, se glupo da idem sam.

Znam da mnogo potiče od toga što roditelji mi nisu davali paznje kad sam bio mali, a i dan danas. I zato se osećam, da takav model odrastanja je dao potpuno destruktivan na moju ličnost. Tolko, da ne vidim smisao i budućnost da gradim porodicu ikada na taj način, a još manje ovde na isti plac gde i kuća (ili još jedan sprat..). A i još teškoća nalaženja posla, isto mi jako odmaže u svemu ovome.

Kako da vidim budućnost? Kako da uzivam u zivotu kada uvek brinem o sledecem zaposlenju, sledećem računu? Al sa druge strane, ako tolko štedim, da i ne koristim taj novac, on faktički gubi svoju vrednost, kao što i vidim.

Džabe sam ja skupio 8000€ do sada, kad samo neke sitnice sam kupio za sebe, i kompjuter do skora, što nikad nisam imao.

Ubilo me siromaštvo. u svakom smislu. siromašan finansijski, socijalni i ne vidim duhovno smisao takođe.

Ako bi pomisljao o nekoj veri, imam osećaj da samo mi je to ruganje. npr. ako neko ima lep izgled, i kazu ljudi "blagoslovio Bog", onda se osecam, "onda mene Bog nije blagoslovio sa izgledom, ili novcem? nešto sam ja u krivu". I zato se ne osećam da pripadam u nijednoj crkvi, iako bi trebalo da da neku utehu, ali ništa, iako sam pokušao, al ne osećam se iznutra dobro.

&nbsp;

Kad sam rekao roditeljima to. Oni su samo rekli "da ti sam moraš to da rešiš". Znači opet se svodi, na taj nedostatak paznje u svemu, pa čak  i ovome. Nisam vredan paznje, da se ikad pozabave sa mnom.

Oni nikada nisu mene hvalili, kao sto vidim da drugi roditelji hvale. Jedostavno nisam imao nikakvo detinjstvo, samo sam egzistirao, jer nikad nisu imali para. I čekalo se da odrastemo, da se zaposlimo, i da mi sami sebi damo ta iskustva. A sad kad sam odrastao, druga je priča, "već se očekuje da imaš devojku", "vec se ocekuje da si imao srecno detinjstvo".

A sramota me da pričam  o ovome s drugima, jer jedostavno je ovo depresivno pričati, i osećam se kao teret svima, ali zaista.

&nbsp;</blockquote>
Poštovani,

Prije svega, želim ti zahvaliti na hrabrosti i iskrenosti kojom si podijelio svoja osjećanja i unutrašnje borbe. Iz tvog pisma se jasno vidi koliko duboko razmišljaš, koliko toga proživljavaš i koliko dugo u sebi nosiš osjećaj praznine, izolovanosti i neprepoznate vrijednosti. Važno je da znaš: to što osjećaš nije "previše", niti si ti "pogrešan". Tvoja patnja je stvarna – i ima svoje razloge i korijene.

Tvoje teškoće imaju razvojni karakter – one nijesu nastale preko noći. One su rezultat odrastanja u uslovima gdje nije bilo dovoljno topline, pažnje i emocionalne sigurnosti. Kada kao djeca ne dobijemo dovoljno validacije, podrške i prostora da budemo ono što jesmo, vrlo često kao odrasli u sebi nosimo osjećaj da "nismo dovoljno dobri", da "nema mjesta za nas", ili da "nemamo što da damo drugima".
<h3>1. Nisi zakasnio sa životom – svaki korak sad ima smisla</h3>
Mnogi mladi u dvadesetim osjećaju pritisak da "već imaju sve": partnera, karijeru, plan za budućnost. Ali život ne ide po šablonu. Tvoj tempo je tvoj. Umjesto da se porediš s drugima, važno je da prepoznaš da si sada na najvažnijem mjestu – na početku iskrenog odnosa sa sobom. To nije zakašnjenje, već početak pravog rasta.
<h3>2. Osjetljivost na buku i anksioznost su znak da tvoje tijelo traži mir, a ne da si slab</h3>
Ono što opisuješ – nesanica, napadi panike zbog laveža pasa, napetost – sve su to pokazatelji da tvoj nervni sistem funkcioniše u stanju hroničnog stresa. Nije čudno što se osjećaš iscrpljeno, prazno i bezvoljno. Tvoje tijelo ti govori: "Treba mi sigurnost. Treba mi prostor da dišem." To se ne rješava silom volje, već postepenim vraćanjem osjećaja kontrole i sigurnosti.
<h3>3. Nedostatak socijalnog života nije znak da ti nešto fali – već da nisi imao priliku da učiš kako da se povezuješ</h3>
Kada nismo naučeni da budemo sa ljudima – da nas slušaju, cijene, da budemo opušteni među drugima – prirodno je da se kao odrasli osjećamo kao stranci u društvu. Ali to se može mijenjati. Socijalne vještine nisu urođene – one se uče, vježbaju i izgrađuju. Imaš pravo da budeš dio nečijeg svijeta. I da neko bude dio tvog – bez osjećaja tereta ili obaveze da budeš neko drugi.
<h3>4. Praznina koju osjećaš je poziv da vratiš život sebi – korak po korak</h3>
Ono što kažeš – da novac nema smisla ako ga ne koristiš za život – duboko rezonuje. Istina je: ako stalno štediš za "bolje dane", a nikad ih ne stvoriš, ostaješ zarobljen u pukom preživljavanju. Život se ne dešava kasnije – već sada, u sitnicama: odlazak na put, kafa u tišini, šetnja bez cilja. Imaš pravo da sebi priuštiš radost, ne kao nagradu, već kao osnovnu potrebu.
<h3>5. Vjera može biti podrška – ali ne ako se koristi za upoređivanje ili osjećaj krivice</h3>
Mnogo ljudi koji su prošli kroz emocionalno siromaštvo osjećaju se isključeno iz religijskog ili duhovnog svijeta. Ako osjećaš da nisi "blagosloven", da te Bog "zaboravio", znaj da to nijesi ti – to su riječi bola koje nosiš. Duhovni osjećaj pripadanja ne moraš graditi kroz crkvene forme – možda ćeš ga naći u tišini, u prirodi, u muzici, u pisanju. Bog – ili smisao – nije tamo gdje ti ljudi kažu da jeste, nego tamo gdje ti počneš da osjećaš mir.
<h3>6. Tvoja vrijednost ne zavisi od toga što su ti roditelji dali – ili nijesu dali</h3>
Nažalost, mnogo roditelja iz neznanja ili nemoći ne pruže djeci ono što im je trebalo – ljubav, pohvalu, prisutnost. I zbog toga djeca odrastaju s osjećajem da su sami, nevidljivi, i nevažni. Ali ono što nijesi dobio od njih – možeš da počneš da daješ sebi sada. To je dug proces, ali je moguć. Uz podršku, uz razumijevanje, uz terapeutski rad – možeš naučiti da budeš roditelj sebi, i da izgradiš život koji ti pripada.

Razmisli o razgovoru sa psihoterapeutom koji ima iskustva sa temama kao što su emocionalno zanemarivanje, anksioznost i depresija. Nisi obavezan odmah da „rješavaš sve“, ali nije ni prirodno da sve nosiš sam.

Počni od jedne male odluke za sebe: šetnja, putovanje, razgovor, nova aktivnost. Ne mora biti korisno – samo neka ti prija.

Piši dnevnik – ne da bi bio disciplinovan, već da bi imao prostor gdje je tvoja istina sigurna.

Budi blag prema sebi. Predugo si bio strog.

Tvoja priča nije završena – ona se sada tek otvara. Imaš pravo da tražiš smisao, mir, i da budeš viđen i voljen – i od drugih, ali prije svega od sebe. To nije sebično. To je ljudsko.

Srdačan pozdrav,

Danilo Milikić

Psiholog</blockquote><br>

Cancel