Post Reply: Prva droga između 13. i 16. godine: Alarm za roditelje i škole

<blockquote><div class="quotetitle">Quote from <a class="profile-link highlight-admin" href="#">mladicg</a> on 2. Februara 2026., 23:38</div>
Mladi u Crnoj Gori prvi put najčešće dolaze u kontakt sa drogom između 13. i 16. godine, a prva ponuda uglavnom dolazi iz njihovog neposrednog vršnjačkog okruženja. Škole i porodice često ne prepoznaju rane znakove eksperimentisanja sa psihoaktivnim supstancama, dok su razlozi zbog kojih se mladi odlučuju na njihovu upotrebu najčešće povezani sa pokušajem da se izbore sa ličnim problemima i pritiscima iz okruženja.

Ne postoji podjela na „lake“ i „teške“ droge – najopasnija je ona koju prvi put probate, upozorava magistrica socijalne politike i socijalnog rada&nbsp;Ivana Raščanin Radičević. Psihološkinja&nbsp;Adriana Pejaković&nbsp;ističe da prvi znakovi dolaze suptilno, te da pravi „alarm“ nije samo sumnjivo ponašanje, već gubitak kontakta između djeteta i roditelja.https://avalon-ltd.com/banner-out.php

Rani susret sa drogama u osjetljivom razvojnom periodu

Magistrica socijalne politike i socijalnog rada Ivana Raščanin Radičević kazala je za Portal RTCG da radoznalost, pritisak vršnjaka i laka dostupnost predstavljaju najčešće faktore koji vode ka prvom susretu mladih sa psihoaktivnim supstancama.

„U Crnoj Gori prvi kontakt sa drogama najčešće se dešava između 13. i 16. godine, odnosno u periodu rane i srednje adolescencije. To je razvojno izuzetno osjetljiv period u kojem mladi intenzivno istražuju granice, traže prihvatanje u vršnjačkim grupama i još nemaju u potpunosti razvijenu sposobnost procjene dugoročnih posljedica svojih odluka“, ističe Raščanin Radičević.

Razlozi zbog kojih mladi posežu za drogama, kako navodi, višeslojni su i često povezani sa pokušajem da se izbore sa unutrašnjim i spoljašnjim pritiscima.

„Za neke je to bijeg od porodičnih ili školskih problema, za druge način uklapanja u vršnjačku grupu ili izraz bunta. Kod značajnog broja mladih postoji i povezanost sa problemima mentalnog zdravlja, poput anksioznosti, depresije ili nerazriješenih trauma“, objašnjava ona.

Droga se često doživljava kao brzo i privremeno rješenje, iako dugoročno produbljuje postojeće poteškoće.

Ne postoji podjela na „lake“ i „teške“ droge

Raščanin Radičević upozorava da je uvriježena podjela na „lake“ i „teške“ droge pogrešna i opasna.

„Najopasnija je ona droga koju prvi put probate, jer nikada ne znate gdje vas može odvesti i kakve posljedice može ostaviti“, naglašava ona.

Govoreći o dostupnosti, ističe da su droge mladima u Crnoj Gori relativno lako dostupne, a prva ponuda najčešće dolazi iz vršnjačkog okruženja – na privatnim okupljanjima, tokom izlazaka, ali sve češće i putem onlajn komunikacije. Percepcija lake dostupnosti dodatno smanjuje osjećaj rizika i podstiče eksperimentisanje.

Kao česte okidače navodi i porodične faktore, poput emocionalne udaljenosti, konflikata, nasilja, nedostatka podrške ili prisustva zavisnosti u porodici. Ipak, naglašava da se rijetko može govoriti o djelovanju samo jednog faktora, jer su oni najčešće dio šireg i složenijeg skupa rizika.

Škole i porodice često ne prepoznaju rane znakove

Prema riječima Raščanin Radičević, škole i porodice u Crnoj Gori često nijesu dovoljno svjesne ranih znakova eksperimentisanja mladih sa drogama.

„Prve promjene u ponašanju, poput povlačenja, pada školskog uspjeha ili promjene društva, često se pogrešno tumače kao prolazna faza adolescencije. Nedostatak znanja, ali i strah od stigmatizacije, dovode do toga da se reaguje tek kada problem postane ozbiljan ili se razvije zavisnost“, ističe ona.

Dodaje da sistemska podrška roditeljima i školama u ranom prepoznavanju problema i dalje nije dovoljna.

Droga u svim društvenim slojevima

Govoreći o uzrocima rizičnog ponašanja, Raščanin Radičević navodi da siromaštvo, nezaposlenost roditelja, porodično nasilje i problemi mentalnog zdravlja povećavaju rizik, ali nijesu jedini uzrok.

„Upotreba droga javlja se u svim društvenim slojevima, a neprepoznati problemi mentalnog zdravlja kod djece i mladih često su zanemaren faktor“, kaže ona.

Dodaje da su informacije koje mladi dobijaju često površne i zasnovane na zabrani i zastrašivanju, dok se dugoročne posljedice po mentalno zdravlje, obrazovanje i odnose rijetko objašnjavaju. Digitalni prostor i društvene mreže, kako navodi, dodatno normalizuju rizična ponašanja kroz sadržaje koji ih romantizuju.

Programi pomoći nijesu prilagođeni mladima

Raščanin Radičević upozorava i na nedostatak dostupnih i prilagođenih programa liječenja i rehabilitacije za mlade, naročito maloljetnike.

„I dalje se češće reaguje represivno nego podržavajuće. Potreban je snažniji fokus na prevenciju, ranu intervenciju i podršku, uz pristup koji mlade prepoznaje kao osobe kojima je potrebna pomoć cijelog društva“, zaključuje ona.

Alarm koji roditelji često ne prepoznaju

Psihološkinja Adriana Pejaković ističe da se prvi znakovi upotrebe psihoaktivnih supstanci rijetko pojavljuju naglo i dramatično, već kroz suptilne, ali uporne promjene u ponašanju i odnosima.

„Roditelji primjećuju da dijete više nije emocionalno dostupno, da se povlači, izbjegava razgovor ili burno reaguje na bezazlene situacije. Postepeno se mijenja i svakodnevni ritam – san, raspoloženje, interesovanja“, navodi Pejaković.

Dodaje da se mogu javiti i tajnovitost, promjene u društvu i komunikaciji, kao i češće laži i opravdavanja.

„Nije presudna jedna promjena, već njihov zbir i trajanje. Djeca ne posežu za supstancama bez razloga – to je često pokušaj regulacije emocija koje ne znaju ili ne osjećaju da smiju da izraze. Alarm je zapravo gubitak kontakta, a ne samo sumnjivo ponašanje“, naglašava ona.

Psihoaktivne supstance – prečica sa visokom cijenom

Pejaković objašnjava da je adolescencija period intenzivnog razvoja mozga, identiteta i emocionalne regulacije, zbog čega je posebno osjetljiva na uticaj psihoaktivnih supstanci.

„Supstance djeluju kao brza prečica ka olakšanju ili pripadanju, ali dugoročno narušavaju razvoj samokontrole, pažnje, pamćenja i sposobnosti donošenja odluka. Umjesto oslanjanja na sopstvene kapacitete, mlada osoba se oslanja na supstancu, čime se sazrijevanje odlaže, a ponekad i ozbiljno kompromituje“, upozorava ona.

Rana upotreba supstanci, dodaje, može dovesti do trajnih promjena u kognitivnom funkcionisanju, naročito u domenu planiranja, samokontrole i procjene posljedica.

Začarani krug supstanci i mentalnog zdravlja

Psihoaktivne supstance često ne stvaraju psihičke probleme iz ničega, već pojačavaju već postojeće poteškoće, poput anksioznosti i depresije. Mladi često ne povezuju promjene u psihičkom stanju sa upotrebom supstanci, pa ulaze u začarani krug u kojem se droga koristi za „liječenje“ simptoma koje je sama pogoršala.

„Zato je važno o drogama govoriti i kao o ozbiljnom riziku za mentalno zdravlje, a ne samo kao o lošoj navici“, ističe Pejaković.

Traženje pomoći je znak snage

Prevencija, poručuje psihološkinja, ne počinje zabranama, već odnosom.

„Djeca i mladi koji se osjećaju viđeno, saslušano i prihvaćeno rjeđe traže regulaciju emocija kroz supstance. Važno je učiti ih da prepoznaju i imenuju ono što osjećaju, bez stida i straha od osude. Traženje pomoći je znak snage, a ne slabosti“, zaključuje Pejaković.

izvor: rtcg.me

</blockquote>

Cancel