Mnogo se motiva može asocijativno povezati u oblakovoj masi, pojavi koja se može na različite načine doživjeti zavisno od pogleda koji bacamo na nju.
Oblaci se mogu shvatiti kao simbol slobode, ležernosti i opuštenosti zbog sporog i neometanog kretanja nebom. Nema prepreka i nema žurbe. Na njihovom putu nema nikakvih ograničenja, ali njima se svakako ne žuri. Nemaju krajnju destinaciju na nebu, ali imaju u mislima posmatrača, jer oblaci ljude podsjećaju na prošlost i vode u budućnost. Sloboda je oblakova ponuda čovjeku, izbor da na kratko pobjegne od stvarnosti i sa određene distance razmišlja o svemu, o prošlom i nadolazećem.
Može se oblakova pojava shvatiti i kao prolaznost života, uopšteno vremena. Čini se da nikada neće proći nebom, a onda ga posle nekog vremena više nema. Tako je i sa životnim vijekom čovjeka – kad pomislimo da ima puno ispred nas, okrenemo se i vidimo da smo već pozamašan dio puta prošli, a nismo ni osjetili. Stiče se utisak da bi se čitav život čovjeka mogao smjestiti u taj jedan dan, kada smo ujutru svježi i uzbuđeni, a već uveče umorni i sanjivi.
Oblak je kombinacija svega rečenog, ali treba reći da je sloboda o kojoj govorimo nagrada za trud koji ulažemo u stvarnosti – da bismo dosegli ono što sanjamo, moramo uložiti sve napore i vjerovati u to, a da nas pritom ova prolaznost o kojoj govorimo ne uhvati nespremne i spriječi u tome, jer vrijeme je neprolazna stvar za prolazno biće kakvo je čovjek, čini se da imamo vremena, a onda se možemo lako prevariti.
„Možete pokušati uhvatiti oblak, ali ga nikada nećete prigrliti. Ako ima vjetra, oduvaće ga. Tako čudna stvar koja nema jezgro“ – Šikamaru Nara.
Miloš Đurđevac
izvor: mladiniksica.me
