Diogo je osvojio Premijer ligu sa Liverpulom, Ligu nacija sa Portugalom, oženio se dugogodišnjom djevojkom sa kojom ima troje male djece. Bio je to najljepši period u njegovom životu. Čitav svijet je bio njegov. Jedan trenutak bio je dovoljan da taj isti svijet zamijeni onim vječnim, a svoje voljene ostavi u šoku i neopisivom bolu.
Diogo Žota i njegov brat Andre Silva poginuli su u saobraćajnoj nesreći koja se dogodila u Španiji. Bila je to vijest koju niko od nas nije želio da vidi, a pogotovo ne da započne jutro mišlju da nekog ko nam je kupio srca više nećemo vidjeti na ovom svijetu. Diogo je bio skroman i dobrodušan momak prije svega, ali i sjajan igrač. Imao je nevjerovatan osjećaj za gol i neprevaziđen instikt jednog vrhunskog napadača.
U Liverpul je došao 2020. godine, donio je klubu 20. titulu sa brojem 20 na leđima. Nevjerovatna simbolika tog broja ukazala je klubu na jednu obavezu koja je na kraju i ispunjena: da se broj 20 povuče iz upotrebe i vječno ostane Diogov. Odavno navijači imaju pjesmu posvećenu njemu, čime teško koji fudbaler može da se pohvali, a njegov Enfild neće dozvoliti da on ikada hoda sam (YNWA). Meni, kao navijaču Liverpula, bio je jedan od omiljenih fudbalera, ako ne i omiljeni.
No, teško ko bi mogao biti dobar igrač koliko je on bio dobar čovjek. Gotovo uvijek je imao vremena za svoje fanove jer se nije odao slavi. Poznat je i kao vrhunski gejmer, osim što je bio sjajan na terenu, bio je isto tako dobar i u virtuelnoj igri, pa je često igrao FIFU protiv drugih ljudi. Njegov mlađi brat Andre je manje poznat javnosti, no i o njemu, baš kao i o starijem bratu, poznanici imaju samo riječi hvale. Teško je prihvatiti činjenicu da su dva mlada života tek tako ugašena.
Izgubljen je otac i suprug, a roditelji su izgubili oba sina. Tek rođena djeca moraće da odrastaju bez oca, njegova djevojka još iz tinejdžerskih dana, sada žena koja je ostvarila san svake djevojčice ostala je udovica, a roditelji su izgubili ono zbog čega su živjeli. Diogov život je u posljednjih mjesec dana poprimio oblik dječačkog sna, ali njegovo „zauvijek“ koje je rekao svojoj izabranici prekratko je trajalo.
Nemoguće je opisati prazninu koja je trenutno u srcima njegove žene i roditelja, bliskih prijatelja, prazninu koju ništa neće moći popuniti. Njegov bivši trener Jirgen Klop, povodom ovog slučaja kaže: „Mora da postoji viša svrha, ali ja ne mogu da je vidim!“ Otkad sam ovo pročitao često razmišljam i ne mogu pobjeći od činjenice da mi na ovom svijetu ne možemo vidjeti tu višu svrhu, ali sam ubijeđen da je Bog njegov život uzdigao u, za nas, nesagledive visine.
Takođe, ovaj slučaj velika je opomena za sve nas. Često se trudimo da se brzom vožnjom dokažemo, pa ne mislimo o posljedicama. Kakvim god automobilom upravljali, to je mašina. Može da se pokvari. I mi smo ljudska bića, nismo nepogrešivi, nije stvar neznanja, već samo nesrećnog trenutka. Ako se jednom Diogu Žoti, na španskim putevima, u lamborginiju, moglo desiti da izgubi kontrolu i pogine, zašto se to ne bi moglo desiti bilo kome drugom, sa manjim iskustvom i lošijim kvalitetom automobila, na našim putevima koji su mnogo lošiji od španskih. Niko ne zna kada će doći taj sudnji trenutak. Ne samo da će taj neko izgubiti život, već će njegova porodica čitavog života osjećati ogromnu prazninu i bol. Zato, što bi rekao naš narod, „pamet u glavu“ ne samo zbog sebe, već i zbog svojih bližnjih.
Takođe, treba da se trudimo da svaki trenutak provedemo sa ljudima koje volimo i ono materijalno stavimo po strani.
Prolaznost života tema je o kojoj se često priča, ali rijetko ko je shvati. Na jednom gostovanju velikog profesora srpskog jezika i književnosti Jovana Delića čuo sam neke upečatljive rečenice koje ću uvijek pamtiti. Jedna od njih ticala se baš ove teme, a on je rekao (parafraziram): Svi mislimo da smo svjesni smrtnosti, tj. da ćemo jednog dana umrijeti, a smrtnosti smo svjesni tek onda kada shvatimo da već sjutra možemo umrijeti“.
Neko ko nije skidao osmijeh s lica na svijet je bacio tišinu neizdržive težine. Neka počivaju u miru, a njihovi bližnji da Božijom pomoći prebrode ovaj srceparajući period.
Miloš Đurđevac
izvor: mladiniksica.me
