U međusobnoj prepirci starih i mladih „ko je kriv“, „kada je sve pošlo naopako“, „ko je u pravu“, obično se ne govori o rješavanju problema, već o prebacivanju krivice sa jednih na druge.
(Prije prelaska na samu temu kolumne, bitno mi je da naglasim da smatram da je naša omladina u mnogim aspektima življenja daleko ispred svojih vršnjaka u svijetu. No, naš narod često ne umije da prepozna sopstvene vrijednosti i da cijeni sebe, pa se osvrće na svoje mane prije negoli na vrline. Mislimo da je tamo negdje uvijek nešto ljepše, ali ovi što su kročili na tuđi komad zemlje obično se veoma brzo uvjere u činjenicu da je teško naći bolje ljude od ovih naših. Zato, smatram da bi većina naroda poželjela da ima ove naše probleme, jer je njihovih neuporedivo više.)
Jasno je da se novije generacije ponašaju znatno drugačije u odnosu na pripadnike starije generacije u mladosti. Isto tako možemo reći i da se generacije prije ovih starijih nisu ponašale toliko slično svojim nasljednicima. Posle ovih poređenja možda bi nekome logično bilo da kaže da je vrijeme to koje diktira tempo ljudskog života i nameće određene životne standarde. Ipak, ja ne smatram da je to tako, prolaznost vremena je ista u svakom slučaju, mi smo ti koji utičemo jedni na druge i sebi namećemo način na koji funkcionišemo. Samim tim, usudio bih se da kažem da su upravo ove starije generacije „krive“ za ponašanje mladih koje upravo one osuđuju (ni u kom slučaju ne stajem u odbranu bilo koga).
Sigurno da su mlađe generacije odgovorne za sve lošije i nerazumnije, često užasne postupke koje prave (govorim o određenim pojedincima, naravno), ali upravo te mlade ljude vaspitavali su i podučavali ljudi koji ih danas najviše osuđuju, ovi stariji. Da su odradili dobar posao u tom pogledu, možda bi stvari danas izgledale drugačije. Ipak, to nije slučaj, bježe od odgovornosti ali su prvi da osuđuju. Daleko od toga da su svi takvi, ali većina jeste. Najlakše je reći: „Ove mlade generacije… Kuda ide ovaj svijet… Mi ovakvi nismo bili…“. Pa onda treba učiniti nešto da bi se stvari promijenile, ali vrijeme ne čeka, a djeca odrastaju.
Nije dovoljno osuditi i vrijeđati, a ne truditi se da se mladim ljudima predoče moguće greške i ukaže na pravi način življenja. Često stariji znaju reći: „Na mladima svijet ostaje“, ali pitanje je kakav nam svijet ostavljaju i kakvim nas prave za vođenje tog svijeta.
Miloš Đurđevac
izvor: mladiniksica.me
