Post Reply: Postavite nam pitanje

<blockquote><div class="quotetitle">Quote from <a class="profile-link highlight-admin" href="#">mladicg</a> on 15. Augusta 2025., 9:42</div><blockquote>
<div class="quotetitle">Quote from Guest on 14. Augusta 2025., 9:00</div>
Kako da pomognem sebi ako ne mogu da pričam ni sa kim?</blockquote>
Ako osjećaš da ne možeš da pričaš ni sa kim, znaj da nisi sam – iako se možda upravo tako osjećaš. Tišina u kojoj ostanemo kada nam je najteže zna da bude najteža od svih. Možda osjećaš da te niko ne bi razumio, da bi tvoje riječi bile „previše“ za druge, ili da bi te osudili, odbacili, ignorisali. A možda ni sam ne znaš šta bi rekao, jer je sve što osjećaš zamršeno i teško da se pretoči u riječi. I to je u redu.

Ali upravo tu, u toj tišini, postoji jedna važna istina: možeš da pomogneš sebi – i bez riječi, i bez sagovornika – dok ne dođe trenutak kada ćeš moći da se otvoriš. Nije lako, ali je moguće. Evo nekoliko načina kako:
<ol>
 	<li>Počni tako što ćeš priznati sebi kako se osjećaš.
Bez pokušaja da to uljepšaš, ignorišeš ili umanjiš. Reci sebi:„Osjećam se prazno. Usamljeno. Izgubljeno. Preplavljeno.“Kad sebi daš dozvolu da osjetiš ono što jeste – već tada počinje proces iscjeljenja. Nije slabost osjećati. Slabost je glumiti da je sve u redu kad nije.</li>
 	<li>Pokušaj da pišeš.
Dnevnik, bilješke, pisma koja nikom ne šalješ – sve to može biti prostor gdje tvoje misli i emocije dobijaju oblik i bivaju priznata. Napiši sve što ti je na srcu, bez cenzure. Piši kao da pišeš najboljem prijatelju. Možda ćeš tako čak i otkriti o čemu bi mogaopričati kad bi imao s kim.</li>
 	<li>Budi nježan prema sebi.
Kad nemaš nikog da ti kaže „biće bolje“, ti to kaži sebi. Ne kao praznu frazu, već kao nježnu podršku: „Znam da mi je teško. Znam da se nosim s mnogo toga. I pokušavam. I to je već hrabrost.“Budi sebi onaj glas koji bi želio da čuješ od nekog drugog.</li>
 	<li>Potraži tišinu, ali onu koja liječi.
Priroda, šetnja, muzika koja te smiruje, meditacija, svjesno disanje – sve to mogu biti načini da se povežeš sa sobom kad riječi izostanu. Tvoje tijelo, tvoja intuicija, tvoje unutrašnje biće – sve to već nosi tragove iscjeljenja. Treba im samo prostor.</li>
 	<li>Razmisli da potražiš stručnu pomoć – čak i ako to djeluje zastrašujuće.
Psiholog, psihoterapeut ili savjetnik nije neko ko te „popravlja“, već neko ko ti pomaže da pronađeš svoj glas i svoj put. Ako ti je teško da se povjeriš uživo, postoje i anonimne linije, online savjetovanja, pisani oblici terapije. Postoji način – i ne moraš sve odmah.</li>
 	<li>Ne sudi sebi što ti je teško.
Nisi manje vrijedan zato što trenutno ne znaš kako da se izraziš. Ponekad je tišina prirodni odgovor na preopterećenost. I ona ima svoj smisao. Nije cilj da stalno pričaš – cilj je da ne ostaneš zauvijek zarobljen u tišini koja boli.</li>
</ol>
I najvažnije: Ovo što sada osjećaš – nije konačno. Možda ne možeš da pričaš danas. Možda ni sjutra. Ali doći će trenutak kad ćeš izgovoriti prvo „nešto“, pa možda i sve ono što ti sad stoji na srcu. Do tada – diši. Piši. Hodaj. Budi. I znaj: nisi nevidljiv. I tvoje osjećanje ima smisla. I tvoje ćutanje govori.

Srdačan pozdrav,

Danilo Milikić

Psiholog</blockquote><br>

Cancel