Na obroncima sela Kakmuže, nedaleko od Pljevalja, jutra počinju uz zvuk zvona sa kravlje torine i miris svježeg mlijeka koji se širi dvorištem. Tamo, na svom porodičnom imanju, živi i radi Sava Zvizdić – čovjek koji je gradski život zamijenio seoskim, da bi sačuvao ono što su njegovi preci stvarali generacijama.
Sava je odrastao uz planinske pašnjake, šume pune pečuraka i izvorsku vodu, i, kako sam kaže, nikada nije zaboravio miris sela. „Dok sam živio u gradu, uvijek sam maštao o povratku. Na selu je mir, čovjek ima svoj ritam, zna šta radi i vidi plod svog truda“, priča ovaj vrijedni domaćin, brišući ruke od svježeg sira koji se cijedi u starom drvenom kalupu.
Njegov posao nije nastao preko noći. Prije nekoliko godina, Sava je odlučio da se oproba u proizvodnji domaćeg pljevaljskog sira – onog pravog, kakav se pamti iz djetinjstva, kada su drvene kace bile neizostavan dio svake kuće. Danas na svom gazdinstvu ima osam muznih krava, pet teladi, a planira da stado uveća za još devet rasnih grla.
„Kod mene se ništa ne radi na brzinu“, kaže Sava. „Mlijeko ide pravo u sirište, bez skladištenja, bez podgrijavanja. Sve je prirodno – od cijeđenja do sazrijevanja u drvenim kacama. Samo tako sir ima onaj pravi, stari ukus.“
Njegov sir, kažu kupci, ima dušu. U svakoj kriški osjeća se trud, ljubav i poštovanje prema tradiciji. Nije ni čudo što se prodaje u najboljim restoranima i na sajmovima širom Crne Gore. Sava godišnje proizvede između 350 i 400 kilograma sira, a izlaganja su mu donijela brojna priznanja – među 78 izlagača, njegov proizvod je često među najhvaljenijima.
Lokalna samouprava, priča Zvizdić, pruža mu veliku podršku. „Pljevlja imaju najveći agrarni budžet u Crnoj Gori, i to mnogo znači za nas koji živimo od poljoprivrede. Ovdje čovjek može da opstane ako voli zemlju i ne boji se rada.“
Dok nam pokazuje svoje stado, Sava se nasmije i doda: „Uvijek ima posla, i zimi i ljeti. Nema odmora, ali ima zadovoljstva. Kad uveče sjednem ispred kuće, pogledam planinu i znam da sam pošteno radio – to je sreća.“
U njegovim riječima nema ni trunke žaljenja zbog napuštanja grada. Naprotiv, osjeća se mir, sigurnost i ponos. Sava Zvizdić ne pravi samo sir – on čuva duh pljevaljskog sela, dokazuje da tradicija može da živi i da od nje može dostojanstveno da se živi.
„Vidim sebe u ovom poslu dugoročno“, kaže na kraju. „Planiram da proširim proizvodnju, ali da sve ostane ovako – prirodno, domaće, kako su radili moji stari. To je moje bogatstvo.“
I dok sunce polako zalazi nad Kakmužom, iz Savine drvene kuće opet se širi miris svježeg sira – miris koji podsjeća da je u Crnoj Gori još uvijek moguće sačuvati ono što vrijedi.
Izvor: Biznis CG
J.Š.
