Mnogi danas sa gnušanjem gledaju na život na selu. Nekadašnji teški uslovi života bez vode i puta, uz propagiranu industrijalizaciju, otjerali su mnoge u trku za boljim životom. Danas su mnoga sela oaza mira i napretka, još kada u njima žive skromni ljudi koji ne traže više nego što mogu da zarade, onda je harmonija života potpuna. Zrelost neko stekne sa godinama, a neko se takav rodi. Osmijeh mu krasi mlado lice, čista duša blista iz pogleda, a vrijedne ruke željne su stvaranja. Nije ga povukla sujeta niti želja da bude direktor u svojoj firmi ili da bude radnik u državnoj firmi, već želi da bude gazda na svom domaćinstvu. Većina danas kaže da selo nestaje, i zato očara primjer mladog i posvećenog poljoprivrednika Stefana Bobića (25) iz Rudnice, zaseoka Milunići, koji sa ljubavlju priča o životu i radu na selu, poljoprivrednim poslovima. Iako nikada nije imao dilemu da napusti selo, probao je godinu da radi porodični posao u građevini – postavljanje fasada, moleraj, ali je zaključio da je slobodniji, srećniji i zadovoljniji dok radi poljoprivredne poslove.
- Rođen sam na selu i nikada nisam poželio da odem odavde. Još odmalena zavolio sam životinje kao i da radim sve poslove na imanju. Kao dijete gajio sam zečeve, golubove. Ovde u Rudnici sam išao u osnovnu školu do 4. razreda. Od petog razreda pohađao sam OŠ “Salko Aljković” u Pljevljima, a zatim Srednju stručnu školu, smjer kompjutersko konstruisanje i upravljanje. Još od srednje škole znao sam da ću svoj život vezati za Miluniće – priča uz osmijeh, vrijedni Stefan, koji je prije pet godina preuzeo domaćinstvo. Bobići imaju samo hektar zemlje, a Stefanov otac i stric se tri decenije bave građevinskim poslom. Ranije su držali po tri krave i do 30 ovaca, a danas Stefan ima 13 krava i najviše mu pomaže majka Bojana (47). Otac Dragoljub (53) je vlasnik firme DOO “Bobić” čija je djelatnost fasade i moleraj. U firmi ima deset radnika. Njegova sestra Sandra (26) radi kao frizerka, živi u Podgorici sa ocem. Dolaze vikendom u Pljevlja, a kad je vrijeme kosidbe u Milunićima ostanu dok ne završe posao. Stefan je zahvalan majci i ocu, koji su mu pomogli da nabavi svu mehanizaciju, a od oca je dobio i džip.
- -Imao sam mogućnost da živim u Podgorici, gdje imamo stan, da radim u firmi, da se zaposlim u Pljevljima, ali zašto bih napustio ovo selo i domaćinstvo u kojem imam odlične uslove za život. Nakon završetka srednje škole stricu sam pomagao, koji je u početku radio sa ocem, dok sada radi samostalno. Pomagao sam u poslovima krečenja, fasada, ali ništa me nije privuklo, i ništa me nije bilo bitnije od bavljenja poljoprivredom – iskren je Stefan. Iako ima samo hektar svoga imanja, Stefan obrađuje oko 15 ha zemlje. Kosi još imanje od 10 ha, pokojnog djede po majci, jer Stefanova majka Bojana takođe je rođena u ovom selu, u porodici Mazalica. Udala se mlada, sa 18 godina, a 27 godina je u skladnom braku sa Dragoljubom. Stefanova baba Dobrinka, koju smo zatekli kod kćerke i unuka, zimi živi kod kćerki u Podgorici, ljeti dolazi u selo. Pošto ne drži stoku Stefan održava ovo imanje, koje mu je djeda poklonio, a koristi još imanja u komšiliku. Hvali baba unuka, i njegovu požrtvovanost i spremnost za rad. Stefan se prisjeća pokojnog djeda Ljubomira, i babe Milojke, za koje je bio izuzetno vezan. Kaže da je to bila posebna ljubav između njega i djeda Ljubomira. Kao nešto najdragocjenije čuva od drveta male kopije natre, bremenice, trlice… koje mu je djeda napravio i koje stoje u dnevnoj sobi. Do prije godinu i po naši domaćini su prodavali sir, a sada prodaju mlijeko i kažu da im je lakše.
- Svaki drugi dan predajemo mlijeko mljekari RM komerc. Telad staru deset do petnaest dana prodajemo otkupljivaču iz Petnjice, koji dolazi po dogovoru sa nama i komšije kada imamo telad za prodaju – ističe Bojana, ponosna majka, koja ne krije zadovoljstvo i sreću što je sin ostao u selu i nastavio porodičnu tradiciju. Nikada Stefana roditelji nisu nagovarali da ostane na selu. To je, kaže, bila njegova volja. Na pitanje šta ga je najviše opredjelilo za život u selu i koje su prednosti u odnosu na život u gradu, Stefan odgovara da ga ispunjava to što živi na čistom vazduhu, što je sam svoj gazda, koliko se trudi i radi toliko će i zaraditi.
-Može da se zaradi ko se posveti ovom poslu i ko hoće da radi. Zdrava hrana će sve više biti na cijeni. Ništa mi nije teško. Selo je udaljeno samo 7 km od grada. Svaki dan idem u Pljevlja. Imam sve uslove, objekte i mehanizaciju. Posjedujemo traktor, kosačicu, balirku, grabilicu, muzilicu, prikolicu za rasturanje đubreta. Kosidbu završimo za 20-ak dana – naglašava Stefan. Kaže da je svakodnevno u Pljevljima i smatra da je ljepši život u prirodi nego u gradu, jer, kako ističe, mir i zdrava okolina nemaju cijenu. Bobići su 2002. godine napravili novu savremenu kuću, moderno opremljenu, ljepšu od većine gradskih kuća. Vrijedna domaćica Bojana zadužena je da sve blista. Nemaju problema Bobići ni sa vodom, ni sa strujom. Put je asfaltiran do kuće. Vrijedno rade svi članovi porodice, koji su se raspodjelili, u Pljevljima majka i sin, a u Podgorici otac i kćerka. Trude se da stalno unapređuju uslove za život. Tako u selu imaju sve objekte pored kuće, a uskoro, na 200 metara od kuće završavaju i novu modernu štalu.
-Završavam novu štalu koja će imati sistem za izđubravanje, što će nam mnogo olakšati. Za sada ne planiram da povećavam stočni fond – kaže Stefan. Za svaku pohvalu je i ponos roditelja ovakav sin koji se sa puno ljubavi i rada posvetio selu i sa lakoćom obavlja sve poslove uz pomoć porodice, koja mu je uvijek bila podrška u svemu.
S.Z
Tekst objavljen u “Pljevaljskim novinama” 1. oktobra 2023. g.
