Postavite nam pitanje
Quote from Guest on 27. Septembra 2025., 9:51Imam jedno pitanje, zašto mi srce lupa k’o ludo kad treba da pričam sa ljudima? Cao....
Ubrzano kucanje srca koje se javlja kada treba da razgovaraš s ljudima najčešće je prirodna i uobičajena fiziološka reakcija na socijalni stres ili tremu. U tim trenucima mozak procjenjuje da je situacija potencijalno zahtjevna – da ćeš biti primijećen, možda ocijenjen ili izložen tuđem mišljenju – pa automatski aktivira sistem „bori se ili bježi“. Kao posljedica toga, u krvotok se oslobađa adrenalin, disanje se ubrzava, a srce počinje jače da kuca kako bi tijelo bilo spremno za akciju, iako stvarne opasnosti u stvari nema.
Ovakva reakcija nije znak bolesti, već dio prirodnog mehanizma prilagođavanja koji se kod nekih ljudi izražava intenzivnije, naročito ako su ranije doživjeli nelagodu ili kritiku u sličnim situacijama. Važno je shvatiti da se time ne pokazuje slabost, nego normalna tjelesna spremnost na ono što doživljavamo kao izazov.
Ublažavanje ovih simptoma moguće je kroz tehnike svjesnog disanja i relaksacije, postepeno izlaganje društvenim situacijama u kontrolisanom okruženju, kao i kroz preispitivanje negativnih misli. Ako osjećaj napetosti postane dugotrajan ili počne da remeti svakodnevni život, razgovor s psihologom ili psihoterapeutom može donijeti dodatnu podršku i strategije za prevazilaženje.
Dakle, ubrzano kucanje srca u ovakvim okolnostima u suštini je prirodan odgovor organizma na stres, a razumijevanje tog procesa i postepeno jačanje samopouzdanja ključni su koraci da tjelesna reakcija postane blaža i lakše podnošljiva.
Pozdrav,
Danilo Milikić
Psiholog
Quote from Guest on 27. Septembra 2025., 14:22Može li neko da djeluje funkcionalno spolja a da se iznutra raspada? I da li postoji prostor da se takvim ljudima pruzi pomoć čak i ako se ne rasplacu pred psihologom? Hvala
Potpuno je moguće da neko spolja izgleda mirno, stabilno i funkcionalno, a da se iznutra osjeća kao da se raspada. Takvo stanje često se opisuje pojmovima poput visokofunkcionalne anksioznosti ili depresije i ne znači da je patnja manja, već da je vješto prikrivena. Razlozi su različiti: društvena očekivanja da budemo „snažni“, porodični obrasci u kojima se emocije potiskuju, kao i lična uvjerenja da je traženje pomoći znak slabosti. Zbog toga mnogi ljudi razvijaju „masku“ – ispunjavaju obaveze, održavaju odnose i djeluju samopouzdano, dok se u sebi bore s umorom, tugom ili prazninom.
Važno je naglasiti da odsustvo suza ili dramatičnih emotivnih reakcija nikako nije prepreka za pružanje pomoći. Psihološki rad se ne zasniva na spoljašnjem izražavanju patnje, već na iskrenom dijalogu, postepenom otkrivanju unutrašnjih doživljaja i zajedničkom traženju rješenja. Čak i ako osoba govori smireno, ili opisuje samo tjelesne simptome poput nesanice, napetosti ili hroničnog umora, to je dragocjen materijal za terapijski proces.
Zato je ključno razumjeti da suze nisu mjerilo bola, niti preduslov da bi se neko podržao. Prvi korak ka oporavku može biti jednostavno priznanje da se iznutra nešto dešava i spremnost da se o tome razgovara sa stručnjakom. Postoji širok prostor za profesionalnu pomoć – od individualne psihoterapije, preko savjetovanja, do podrške u svakodnevnim strategijama – a svaki oblik otvorenosti, ma koliko suptilan, dovoljan je za početak tog procesa.
Srdačan pozdrav,
Danilo Milikić
Psiholog
Je li normalno da stalno brinem o svemu, i o glupostima?
Pozdrav, da li mi mozete reci kako da prestanem da vrtim iste misli u non-stop?
Quote from Guest on 11. Oktobra 2025., 0:09Je li normalno da stalno brinem o svemu, i o glupostima?
Do određene mjere, briga o svakodnevnim stvarima je normalna i čak korisna — pomaže nam da planiramo, pripremimo se za moguće probleme i zaštitimo sebe ili druge. Međutim, ako primijetiš da stalno brineš, čak i o sitnicama ili o stvarima koje djeluju beznačajne, i ako ta briga utiče na tvoje raspoloženje, koncentraciju, san ili svakodnevno funkcionisanje, tada može biti riječ o pretjeranoj ili hroničnoj zabrinutosti.
Takvo stanje često je povezano sa anksioznim obrascima mišljenja, posebno sa generalizovanim anksioznim poremećajem (GAP). Karakteriše ga stalno pretjerano analiziranje i zamišljanje negativnih ishoda — osoba ima osjećaj da „mora brinuti“, jer joj se čini da će samo tako sačuvati kontrolu nad situacijama.
Dobra vijest je da postoje načini da se ta briga smanji. Kognitivno-bihevioralna terapija (KBT) pokazala se naročito efikasnom — uči kako prepoznati i osporiti automatske misli koje pojačavaju zabrinutost i kako razviti realističnije, smirenije načine razmišljanja. Korisne su i tehnike opuštanja, redovna fizička aktivnost i vježbe usmjeravanja pažnje na sadašnji trenutak.
Dakle: nije neobično brinuti, ali ako briga postane stalna i iscrpljujuća, to je znak da bi bilo korisno razgovarati sa psihologom ili psihoterapeutom — da bi se razumjele funkcije zabrinutosti i pronašli zdraviji načini nošenja sa stresom.
Pozdrav,
Danilo Milikić
Psiholog
Quote from Guest on 11. Oktobra 2025., 20:16Pozdrav, da li mi mozete reci kako da prestanem da vrtim iste misli u non-stop?
Kada se misli stalno vrte u krug, riječ je o rumnaciji — obliku mentalnog “žvakanja” problema, bez stvarnog rješenja. Takve misli se često javljaju kod pojačane anksioznosti, osjećaja nesigurnosti ili potrebe za kontrolom. Mozak pokušava “razraditi” problem, ali umjesto rješenja, stvara samo napetost i umor.
Da bi se taj ciklus prekinuo, važno je naučiti prepoznati kada si “zaglavljen u mislima” i svjesno preusmjeriti pažnju. Evo nekoliko provjerenih strategija:
Nazovi misao pravim imenom. Kad primijetiš da se misli ponavljaju, reci sebi: “Ovo je rumnacija, ne analiza.” Time aktiviraš svjesni dio uma i prekidaš automatski obrazac.
Postavi granicu razmišljanju. Odredi, na primjer, 10 minuta dnevno za “vrijeme za brigu” — ako se misli pojave izvan tog termina, zapiši ih i reci sebi: “Vratiću se na to kasnije.” Iznenađujuće često, do tada izgube snagu.
Preusmjeri pažnju na sadašnji trenutak. Uključi se u aktivnost koja zahtijeva prisutnost — šetnja, disanje, muzika, fizički pokret. Mozak ne može istovremeno biti potpuno “u glavi” i potpuno “u sada”.
Zapiši misli. Pisanje pomaže da se misli “izvuku” iz glave i postanu konkretne. Kada ih vidiš na papiru, često uočiš da nisu ni toliko realne ni toliko hitne.
Vježbaj prihvatanje, a ne borbu. Što se više trudiš “ne misliti”, misli postaju upornije. Umjesto toga, pokušaj reći sebi: “Ova misao je tu, ali ne moram joj pridavati pažnju.”
Ako ti se čini da vrtlog misli traje dugo i iscrpljuje te, bilo bi korisno porazgovarati sa psihologom — kognitivno-bihevioralna terapija (KBT) izuzetno efikasno pomaže u prepoznavanju i mijenjanju upravo ovih misaonih obrazaca.
Srdačan pozdrav,
Danilo Milikić
Psiholog
Zašto ne mogu da zaspim jer stalno razmišljam?
Cao....Je li normalno da se stalno upoređujem s drugima?
Quote from Guest on 14. Oktobra 2025., 22:35Zašto ne mogu da zaspim jer stalno razmišljam?
Ako ne možeš da zaspiš jer ti se misli stalno vrte po glavi, najčešće se radi o mentalnoj hiperaktivnosti — mozgu koji ne umije “da se isključi”. Kada legnemo da spavamo, tijelo se smiruje, ali um često tek tada “dobija prostor” da procesira sve što nismo stigli tokom dana: brige, planove, situacije, greške, “šta bi bilo kad bi bilo”…
Ta pojava je vrlo česta kod osoba koje su anksiozne, preopterećene obavezama ili imaju izražen potrebu za kontrolom. Mozak, naviknut da stalno analizira i predviđa, teško se prebacuje u stanje mirovanja.
Da bi se to ublažilo, pomaže kombinacija promjene navika i mentalnih tehnika:
Rutina pred spavanje. Bar 30 minuta prije odlaska u krevet isključi ekrane, svjetla i stimulaciju. Tih pola sata neka budu rezervisana za umirenje — čitanje, topli tuš, tiha muzika ili disanje.
Zapisivanje misli. Ako te misli “napadaju”, uzmi papir i zapiši ih. Kad ih prebaciš na papir, mozak dobija signal da ih je “obradio”, pa lakše može da pusti.
Tehnika usporenog disanja. Pokušaj jednostavnu vježbu: udah 4 sekunde, zadrži dah 4, izdah 6. Fokus na disanje preusmjerava pažnju i smiruje nervni sistem.
Ne forsiraj san. Što se više trudiš “moram da zaspim”, to mozak ostaje budniji. Ako san ne dolazi, ustanite, pročitaj nešto mirno pod prigušenim svjetlom, pa se vrati u krevet kad osjetiš pospanost.
Dnevna regulacija stresa. San počinje tokom dana — ako si tokom dana stalno napet, mozak noću samo “nastavlja”. Pomažu fizička aktivnost, boravak napolju i postepeno smanjivanje stimulacije pred kraj dana.
Ako ovakav obrazac traje duže i san postane hronično poremećen, korisno je potražiti podršku psihologa. Kognitivno-bihevioralna terapija za nesanicu (KBT-I) je vrlo efikasna — uči mozak da ponovo poveže krevet sa mirom, a ne sa razmišljanjem i napetošću.
Pozdrav,
Danilo Milikić
Psiholog
Quote from Guest on 15. Oktobra 2025., 21:36Cao....Je li normalno da se stalno upoređujem s drugima?
Poređenje sa drugima je prirodan i uobičajen psihološki proces, poznat kao socijalna komparacija. Ljudi se na taj način orijentišu u svom okruženju, procjenjuju svoje sposobnosti, postignuća i vrijednosti u odnosu na druge. Dakle, do određene mjere – to je normalno i može biti korisno.
Umeren nivo poređenja može imati pozitivnu funkciju – može nas motivisati, pomoći da prepoznamo sopstvene ciljeve i oblasti u kojima želimo napredak. Ipak, stalno ili prekomjerno poređenje može imati negativne posljedice po psihološko blagostanje. Kada osoba često upoređuje sebe s drugima, naročito ako se fokusira na ono što joj nedostaje, javlja se povećan rizik od nezadovoljstva, osjećaja manje vrijednosti, niskog samopoštovanja i anksioznosti.
U osnovi takve potrebe često se nalazi unutrašnja nesigurnost ili preveliki zahtjevi koje osoba postavlja sebi. U tim slučajevima korisno je raditi na razvoju unutrašnjih kriterijuma procjene – usmjeriti pažnju na sopstveni napredak, lične ciljeve i autentične vrijednosti, umjesto na stalno poređenje sa drugima.
Ako primjećuješ da te ova navika emocionalno iscrpljuje, izaziva nezadovoljstvo ili utiče na tvoje samopouzdanje, preporučuje se razgovor sa psihologom ili psihoterapeutom. Kroz stručnu podršku moguće je razviti zdraviji odnos prema sebi, veći stepen samoprihvatanja i otpornost na spoljašnje pritiske i poređenja.
Pozdrav,
Danilo Milikić
Psiholog
