Postavite nam pitanje

#51 · 24. Maja 2025., 22:55

Quote from Guest on 24. Maja 2025., 22:07

Zdravo, kako da pomognem prijatelju koji prolazi kroz teško mentalno stanje?

Zdravo,

Prva i najvažnija stvar koju možeš učiniti jeste da budeš tu – da saslušaš, pružiš razumijevanje i pokažeš da ti je stalo. Izbjegavaj davanje savjeta ako prijatelj to ne traži, i umjesto toga fokusiraj se na podršku i validaciju osjećanja.

Podstakni prijatelja da potraži stručnu pomoć, i ponudi da mu budeš podrška u tom procesu. Ujedno, čuvaj i sebe – pomaganje drugima može biti emotivno zahtjevno, pa je važno da postaviš granice i ne preuzimaš odgovornost za nešto što nije u tvojoj moći da riješiš.

Srdačan pozdrav,

Danilo Milikić

Psiholog

#52 · 24. Maja 2025., 22:57

Quote from Guest on 24. Maja 2025., 22:08

Pozdrav...Zašto mi stalno fali motivacije i energije, iako ništa konkretno nije loše?

Hronični umor i nedostatak motivacije često su znakovi psihološke iscrpljenosti. To može biti posljedica potisnutih emocija, osjećaja nezadovoljstva, nedostatka smisla u svakodnevnim aktivnostima ili čak blage depresivnosti.

Često osoba sama sebi kaže: „Nemam razloga da se ovako osjećam“, ali tijelo i um signaliziraju da im je potrebna pažnja. Umjesto da se forsiraš, pokušaj da oslušneš šta ti zapravo nedostaje – da li je to odmor, promjena rutine, novi izazov ili više podrške. Razgovor sa psihologom može pomoći da se ovo razjasni i usmjeri ka konstruktivnim promjenama.

Srdačan pozdrav,

Danilo Milikić

Psiholog

#53 · 26. Maja 2025., 19:25

Quote from Guest on 26. Maja 2025., 19:25
kako da napravim svoj socijalni život u 24-toj? Nisam nikad imao, nisam naučen od roditelja da uživam u životu, i sad se odjednom kao očekuje da imam devojku.

A ja ne volim da živim kod kuće zato što komšijski psi stalno laju, i daju mi napade panike, i sada samo egzistiram u sobi sa čepićima u uši tokom noći, ili slušalicama, kada radim.

Ne vidim budućnost, u svemu što rade. Pričaju da treba da gradim ovde kuću da zivim sa buducom zenom, a ja ne mogu da trpim lajanje pasa, daje mi anksioznost i nista ne mogu povodom toga, jer sa svih strana se čuju stalno. Prozor me muka da otvaram stoga.

I zato, često izadjem u lokalni park, u 17-20h, jer tada najvise psi laju, i divlja ceo komšiluk, nemam mira kući.

A opet mi je teško što nikad nisam imao socijalni život, sve se svodilo da učim, i na dobijanje posla. A evo, čak i da dobijem stalan posao (sada imam neki pripravnicki, i radio neki freelance), osećam se prazno sa tim novcem, novac mi ne pomaze da zivim zivot, jer ga nikad nisam ni ziveo.

Ne znam šta da pričam sa ljudima, ako i koga upoznam, na fakultetu, sve je bilo tako utegnuto, nisam se mogao opustiti, jer morao sam slusat predavanja, i odma kuci jer imam prevoz , da ne bi kasno dolazio. A i morao sam da učim, jer da sam se tako opustio ne bih zavrsio u roku, i to me bolelo jako puno.

A eto, i sa zavrsenim faksom, osecam se kao neuspeh, bezvredno.

Muka mi je trazenja posla, kolko sam trazio pre, i nikad nista, a da pokusavam da se ubacim u neko društvo, bilo na faksu, il neki kratki kurs, uvek se osećam kao stranac u tom društvu. I jedostavno ne osećam želju da razvijam odnose sa ikime, ako ce se neko drustvo raspasti.

Jer kao prvo, meni nije fino, i meni ne odgovara. Jer znam da se mnogo akcenata stavlja, da mi ugodimo drugima u konverzaciji, da imamo društvo, ali zaboravlja se, i da meni samom treba da bude fino.

Roditelji su mi rekli, da treba da putujem.

Razmišljam se da odem u Pariz npr. al opet imam blokadu, "da idem sam", iako znam da ću verovatno uživati i meni će biti fino, i odgovarati. Tako, i da obiđem primorje, osecam, se glupo da idem sam.

Znam da mnogo potiče od toga što roditelji mi nisu davali paznje kad sam bio mali, a i dan danas. I zato se osećam, da takav model odrastanja je dao potpuno destruktivan na moju ličnost. Tolko, da ne vidim smisao i budućnost da gradim porodicu ikada na taj način, a još manje ovde na isti plac gde i kuća (ili još jedan sprat..). A i još teškoća nalaženja posla, isto mi jako odmaže u svemu ovome.

Kako da vidim budućnost? Kako da uzivam u zivotu kada uvek brinem o sledecem zaposlenju, sledećem računu? Al sa druge strane, ako tolko štedim, da i ne koristim taj novac, on faktički gubi svoju vrednost, kao što i vidim.

Džabe sam ja skupio 8000€ do sada, kad samo neke sitnice sam kupio za sebe, i kompjuter do skora, što nikad nisam imao.

Ubilo me siromaštvo. u svakom smislu. siromašan finansijski, socijalni i ne vidim duhovno smisao takođe.

Ako bi pomisljao o nekoj veri, imam osećaj da samo mi je to ruganje. npr. ako neko ima lep izgled, i kazu ljudi "blagoslovio Bog", onda se osecam, "onda mene Bog nije blagoslovio sa izgledom, ili novcem? nešto sam ja u krivu". I zato se ne osećam da pripadam u nijednoj crkvi, iako bi trebalo da da neku utehu, ali ništa, iako sam pokušao, al ne osećam se iznutra dobro.

Kad sam rekao roditeljima to. Oni su samo rekli "da ti sam moraš to da rešiš". Znači opet se svodi, na taj nedostatak paznje u svemu, pa čak i ovome. Nisam vredan paznje, da se ikad pozabave sa mnom.

Oni nikada nisu mene hvalili, kao sto vidim da drugi roditelji hvale. Jedostavno nisam imao nikakvo detinjstvo, samo sam egzistirao, jer nikad nisu imali para. I čekalo se da odrastemo, da se zaposlimo, i da mi sami sebi damo ta iskustva. A sad kad sam odrastao, druga je priča, "već se očekuje da imaš devojku", "vec se ocekuje da si imao srecno detinjstvo".

A sramota me da pričam o ovome s drugima, jer jedostavno je ovo depresivno pričati, i osećam se kao teret svima, ali zaista.

kako da napravim svoj socijalni život u 24-toj? Nisam nikad imao, nisam naučen od roditelja da uživam u životu, i sad se odjednom kao očekuje da imam devojku.

A ja ne volim da živim kod kuće zato što komšijski psi stalno laju, i daju mi napade panike, i sada samo egzistiram u sobi sa čepićima u uši tokom noći, ili slušalicama, kada radim.

Ne vidim budućnost, u svemu što rade. Pričaju da treba da gradim ovde kuću da zivim sa buducom zenom, a ja ne mogu da trpim lajanje pasa, daje mi anksioznost i nista ne mogu povodom toga, jer sa svih strana se čuju stalno. Prozor me muka da otvaram stoga.

I zato, često izadjem u lokalni park, u 17-20h, jer tada najvise psi laju, i divlja ceo komšiluk, nemam mira kući.

A opet mi je teško što nikad nisam imao socijalni život, sve se svodilo da učim, i na dobijanje posla. A evo, čak i da dobijem stalan posao (sada imam neki pripravnicki, i radio neki freelance), osećam se prazno sa tim novcem, novac mi ne pomaze da zivim zivot, jer ga nikad nisam ni ziveo.

Ne znam šta da pričam sa ljudima, ako i koga upoznam, na fakultetu, sve je bilo tako utegnuto, nisam se mogao opustiti, jer morao sam slusat predavanja, i odma kuci jer imam prevoz , da ne bi kasno dolazio. A i morao sam da učim, jer da sam se tako opustio ne bih zavrsio u roku, i to me bolelo jako puno.

A eto, i sa zavrsenim faksom, osecam se kao neuspeh, bezvredno.

Muka mi je trazenja posla, kolko sam trazio pre, i nikad nista, a da pokusavam da se ubacim u neko društvo, bilo na faksu, il neki kratki kurs, uvek se osećam kao stranac u tom društvu. I jedostavno ne osećam želju da razvijam odnose sa ikime, ako ce se neko drustvo raspasti.

Jer kao prvo, meni nije fino, i meni ne odgovara. Jer znam da se mnogo akcenata stavlja, da mi ugodimo drugima u konverzaciji, da imamo društvo, ali zaboravlja se, i da meni samom treba da bude fino.

Roditelji su mi rekli, da treba da putujem.

Razmišljam se da odem u Pariz npr. al opet imam blokadu, "da idem sam", iako znam da ću verovatno uživati i meni će biti fino, i odgovarati. Tako, i da obiđem primorje, osecam, se glupo da idem sam.

Znam da mnogo potiče od toga što roditelji mi nisu davali paznje kad sam bio mali, a i dan danas. I zato se osećam, da takav model odrastanja je dao potpuno destruktivan na moju ličnost. Tolko, da ne vidim smisao i budućnost da gradim porodicu ikada na taj način, a još manje ovde na isti plac gde i kuća (ili još jedan sprat..). A i još teškoća nalaženja posla, isto mi jako odmaže u svemu ovome.

Kako da vidim budućnost? Kako da uzivam u zivotu kada uvek brinem o sledecem zaposlenju, sledećem računu? Al sa druge strane, ako tolko štedim, da i ne koristim taj novac, on faktički gubi svoju vrednost, kao što i vidim.

Džabe sam ja skupio 8000€ do sada, kad samo neke sitnice sam kupio za sebe, i kompjuter do skora, što nikad nisam imao.

Ubilo me siromaštvo. u svakom smislu. siromašan finansijski, socijalni i ne vidim duhovno smisao takođe.

Ako bi pomisljao o nekoj veri, imam osećaj da samo mi je to ruganje. npr. ako neko ima lep izgled, i kazu ljudi "blagoslovio Bog", onda se osecam, "onda mene Bog nije blagoslovio sa izgledom, ili novcem? nešto sam ja u krivu". I zato se ne osećam da pripadam u nijednoj crkvi, iako bi trebalo da da neku utehu, ali ništa, iako sam pokušao, al ne osećam se iznutra dobro.

Kad sam rekao roditeljima to. Oni su samo rekli "da ti sam moraš to da rešiš". Znači opet se svodi, na taj nedostatak paznje u svemu, pa čak i ovome. Nisam vredan paznje, da se ikad pozabave sa mnom.

Oni nikada nisu mene hvalili, kao sto vidim da drugi roditelji hvale. Jedostavno nisam imao nikakvo detinjstvo, samo sam egzistirao, jer nikad nisu imali para. I čekalo se da odrastemo, da se zaposlimo, i da mi sami sebi damo ta iskustva. A sad kad sam odrastao, druga je priča, "već se očekuje da imaš devojku", "vec se ocekuje da si imao srecno detinjstvo".

A sramota me da pričam o ovome s drugima, jer jedostavno je ovo depresivno pričati, i osećam se kao teret svima, ali zaista.

#54 · 27. Maja 2025., 21:40

Quote from mladicg on 27. Maja 2025., 21:40

Quote from Guest on 26. Maja 2025., 19:25

kako da napravim svoj socijalni život u 24-toj? Nisam nikad imao, nisam naučen od roditelja da uživam u životu, i sad se odjednom kao očekuje da imam devojku.

A ja ne volim da živim kod kuće zato što komšijski psi stalno laju, i daju mi napade panike, i sada samo egzistiram u sobi sa čepićima u uši tokom noći, ili slušalicama, kada radim.

Ne vidim budućnost, u svemu što rade. Pričaju da treba da gradim ovde kuću da zivim sa buducom zenom, a ja ne mogu da trpim lajanje pasa, daje mi anksioznost i nista ne mogu povodom toga, jer sa svih strana se čuju stalno. Prozor me muka da otvaram stoga.

I zato, često izadjem u lokalni park, u 17-20h, jer tada najvise psi laju, i divlja ceo komšiluk, nemam mira kući.

A opet mi je teško što nikad nisam imao socijalni život, sve se svodilo da učim, i na dobijanje posla. A evo, čak i da dobijem stalan posao (sada imam neki pripravnicki, i radio neki freelance), osećam se prazno sa tim novcem, novac mi ne pomaze da zivim zivot, jer ga nikad nisam ni ziveo.

Ne znam šta da pričam sa ljudima, ako i koga upoznam, na fakultetu, sve je bilo tako utegnuto, nisam se mogao opustiti, jer morao sam slusat predavanja, i odma kuci jer imam prevoz , da ne bi kasno dolazio. A i morao sam da učim, jer da sam se tako opustio ne bih zavrsio u roku, i to me bolelo jako puno.

A eto, i sa zavrsenim faksom, osecam se kao neuspeh, bezvredno.

Muka mi je trazenja posla, kolko sam trazio pre, i nikad nista, a da pokusavam da se ubacim u neko društvo, bilo na faksu, il neki kratki kurs, uvek se osećam kao stranac u tom društvu. I jedostavno ne osećam želju da razvijam odnose sa ikime, ako ce se neko drustvo raspasti.

Jer kao prvo, meni nije fino, i meni ne odgovara. Jer znam da se mnogo akcenata stavlja, da mi ugodimo drugima u konverzaciji, da imamo društvo, ali zaboravlja se, i da meni samom treba da bude fino.

Roditelji su mi rekli, da treba da putujem.

Razmišljam se da odem u Pariz npr. al opet imam blokadu, "da idem sam", iako znam da ću verovatno uživati i meni će biti fino, i odgovarati. Tako, i da obiđem primorje, osecam, se glupo da idem sam.

Znam da mnogo potiče od toga što roditelji mi nisu davali paznje kad sam bio mali, a i dan danas. I zato se osećam, da takav model odrastanja je dao potpuno destruktivan na moju ličnost. Tolko, da ne vidim smisao i budućnost da gradim porodicu ikada na taj način, a još manje ovde na isti plac gde i kuća (ili još jedan sprat..). A i još teškoća nalaženja posla, isto mi jako odmaže u svemu ovome.

Kako da vidim budućnost? Kako da uzivam u zivotu kada uvek brinem o sledecem zaposlenju, sledećem računu? Al sa druge strane, ako tolko štedim, da i ne koristim taj novac, on faktički gubi svoju vrednost, kao što i vidim.

Džabe sam ja skupio 8000€ do sada, kad samo neke sitnice sam kupio za sebe, i kompjuter do skora, što nikad nisam imao.

Ubilo me siromaštvo. u svakom smislu. siromašan finansijski, socijalni i ne vidim duhovno smisao takođe.

Ako bi pomisljao o nekoj veri, imam osećaj da samo mi je to ruganje. npr. ako neko ima lep izgled, i kazu ljudi "blagoslovio Bog", onda se osecam, "onda mene Bog nije blagoslovio sa izgledom, ili novcem? nešto sam ja u krivu". I zato se ne osećam da pripadam u nijednoj crkvi, iako bi trebalo da da neku utehu, ali ništa, iako sam pokušao, al ne osećam se iznutra dobro.

Kad sam rekao roditeljima to. Oni su samo rekli "da ti sam moraš to da rešiš". Znači opet se svodi, na taj nedostatak paznje u svemu, pa čak i ovome. Nisam vredan paznje, da se ikad pozabave sa mnom.

Oni nikada nisu mene hvalili, kao sto vidim da drugi roditelji hvale. Jedostavno nisam imao nikakvo detinjstvo, samo sam egzistirao, jer nikad nisu imali para. I čekalo se da odrastemo, da se zaposlimo, i da mi sami sebi damo ta iskustva. A sad kad sam odrastao, druga je priča, "već se očekuje da imaš devojku", "vec se ocekuje da si imao srecno detinjstvo".

A sramota me da pričam o ovome s drugima, jer jedostavno je ovo depresivno pričati, i osećam se kao teret svima, ali zaista.

Poštovani,

Prije svega, želim ti zahvaliti na hrabrosti i iskrenosti kojom si podijelio svoja osjećanja i unutrašnje borbe. Iz tvog pisma se jasno vidi koliko duboko razmišljaš, koliko toga proživljavaš i koliko dugo u sebi nosiš osjećaj praznine, izolovanosti i neprepoznate vrijednosti. Važno je da znaš: to što osjećaš nije "previše", niti si ti "pogrešan". Tvoja patnja je stvarna – i ima svoje razloge i korijene.

Tvoje teškoće imaju razvojni karakter – one nijesu nastale preko noći. One su rezultat odrastanja u uslovima gdje nije bilo dovoljno topline, pažnje i emocionalne sigurnosti. Kada kao djeca ne dobijemo dovoljno validacije, podrške i prostora da budemo ono što jesmo, vrlo često kao odrasli u sebi nosimo osjećaj da "nismo dovoljno dobri", da "nema mjesta za nas", ili da "nemamo što da damo drugima".

1. Nisi zakasnio sa životom – svaki korak sad ima smisla

Mnogi mladi u dvadesetim osjećaju pritisak da "već imaju sve": partnera, karijeru, plan za budućnost. Ali život ne ide po šablonu. Tvoj tempo je tvoj. Umjesto da se porediš s drugima, važno je da prepoznaš da si sada na najvažnijem mjestu – na početku iskrenog odnosa sa sobom. To nije zakašnjenje, već početak pravog rasta.

2. Osjetljivost na buku i anksioznost su znak da tvoje tijelo traži mir, a ne da si slab

Ono što opisuješ – nesanica, napadi panike zbog laveža pasa, napetost – sve su to pokazatelji da tvoj nervni sistem funkcioniše u stanju hroničnog stresa. Nije čudno što se osjećaš iscrpljeno, prazno i bezvoljno. Tvoje tijelo ti govori: "Treba mi sigurnost. Treba mi prostor da dišem." To se ne rješava silom volje, već postepenim vraćanjem osjećaja kontrole i sigurnosti.

3. Nedostatak socijalnog života nije znak da ti nešto fali – već da nisi imao priliku da učiš kako da se povezuješ

Kada nismo naučeni da budemo sa ljudima – da nas slušaju, cijene, da budemo opušteni među drugima – prirodno je da se kao odrasli osjećamo kao stranci u društvu. Ali to se može mijenjati. Socijalne vještine nisu urođene – one se uče, vježbaju i izgrađuju. Imaš pravo da budeš dio nečijeg svijeta. I da neko bude dio tvog – bez osjećaja tereta ili obaveze da budeš neko drugi.

4. Praznina koju osjećaš je poziv da vratiš život sebi – korak po korak

Ono što kažeš – da novac nema smisla ako ga ne koristiš za život – duboko rezonuje. Istina je: ako stalno štediš za "bolje dane", a nikad ih ne stvoriš, ostaješ zarobljen u pukom preživljavanju. Život se ne dešava kasnije – već sada, u sitnicama: odlazak na put, kafa u tišini, šetnja bez cilja. Imaš pravo da sebi priuštiš radost, ne kao nagradu, već kao osnovnu potrebu.

5. Vjera može biti podrška – ali ne ako se koristi za upoređivanje ili osjećaj krivice

Mnogo ljudi koji su prošli kroz emocionalno siromaštvo osjećaju se isključeno iz religijskog ili duhovnog svijeta. Ako osjećaš da nisi "blagosloven", da te Bog "zaboravio", znaj da to nijesi ti – to su riječi bola koje nosiš. Duhovni osjećaj pripadanja ne moraš graditi kroz crkvene forme – možda ćeš ga naći u tišini, u prirodi, u muzici, u pisanju. Bog – ili smisao – nije tamo gdje ti ljudi kažu da jeste, nego tamo gdje ti počneš da osjećaš mir.

6. Tvoja vrijednost ne zavisi od toga što su ti roditelji dali – ili nijesu dali

Nažalost, mnogo roditelja iz neznanja ili nemoći ne pruže djeci ono što im je trebalo – ljubav, pohvalu, prisutnost. I zbog toga djeca odrastaju s osjećajem da su sami, nevidljivi, i nevažni. Ali ono što nijesi dobio od njih – možeš da počneš da daješ sebi sada. To je dug proces, ali je moguć. Uz podršku, uz razumijevanje, uz terapeutski rad – možeš naučiti da budeš roditelj sebi, i da izgradiš život koji ti pripada.

Razmisli o razgovoru sa psihoterapeutom koji ima iskustva sa temama kao što su emocionalno zanemarivanje, anksioznost i depresija. Nisi obavezan odmah da „rješavaš sve“, ali nije ni prirodno da sve nosiš sam.

Počni od jedne male odluke za sebe: šetnja, putovanje, razgovor, nova aktivnost. Ne mora biti korisno – samo neka ti prija.

Piši dnevnik – ne da bi bio disciplinovan, već da bi imao prostor gdje je tvoja istina sigurna.

Budi blag prema sebi. Predugo si bio strog.

Tvoja priča nije završena – ona se sada tek otvara. Imaš pravo da tražiš smisao, mir, i da budeš viđen i voljen – i od drugih, ali prije svega od sebe. To nije sebično. To je ljudsko.

Srdačan pozdrav,

Danilo Milikić

Psiholog

Quote from Guest on 26. Maja 2025., 19:25

kako da napravim svoj socijalni život u 24-toj? Nisam nikad imao, nisam naučen od roditelja da uživam u životu, i sad se odjednom kao očekuje da imam devojku.

A ja ne volim da živim kod kuće zato što komšijski psi stalno laju, i daju mi napade panike, i sada samo egzistiram u sobi sa čepićima u uši tokom noći, ili slušalicama, kada radim.

Ne vidim budućnost, u svemu što rade. Pričaju da treba da gradim ovde kuću da zivim sa buducom zenom, a ja ne mogu da trpim lajanje pasa, daje mi anksioznost i nista ne mogu povodom toga, jer sa svih strana se čuju stalno. Prozor me muka da otvaram stoga.

I zato, često izadjem u lokalni park, u 17-20h, jer tada najvise psi laju, i divlja ceo komšiluk, nemam mira kući.

A opet mi je teško što nikad nisam imao socijalni život, sve se svodilo da učim, i na dobijanje posla. A evo, čak i da dobijem stalan posao (sada imam neki pripravnicki, i radio neki freelance), osećam se prazno sa tim novcem, novac mi ne pomaze da zivim zivot, jer ga nikad nisam ni ziveo.

Ne znam šta da pričam sa ljudima, ako i koga upoznam, na fakultetu, sve je bilo tako utegnuto, nisam se mogao opustiti, jer morao sam slusat predavanja, i odma kuci jer imam prevoz , da ne bi kasno dolazio. A i morao sam da učim, jer da sam se tako opustio ne bih zavrsio u roku, i to me bolelo jako puno.

A eto, i sa zavrsenim faksom, osecam se kao neuspeh, bezvredno.

Muka mi je trazenja posla, kolko sam trazio pre, i nikad nista, a da pokusavam da se ubacim u neko društvo, bilo na faksu, il neki kratki kurs, uvek se osećam kao stranac u tom društvu. I jedostavno ne osećam želju da razvijam odnose sa ikime, ako ce se neko drustvo raspasti.

Jer kao prvo, meni nije fino, i meni ne odgovara. Jer znam da se mnogo akcenata stavlja, da mi ugodimo drugima u konverzaciji, da imamo društvo, ali zaboravlja se, i da meni samom treba da bude fino.

Roditelji su mi rekli, da treba da putujem.

Razmišljam se da odem u Pariz npr. al opet imam blokadu, "da idem sam", iako znam da ću verovatno uživati i meni će biti fino, i odgovarati. Tako, i da obiđem primorje, osecam, se glupo da idem sam.

Znam da mnogo potiče od toga što roditelji mi nisu davali paznje kad sam bio mali, a i dan danas. I zato se osećam, da takav model odrastanja je dao potpuno destruktivan na moju ličnost. Tolko, da ne vidim smisao i budućnost da gradim porodicu ikada na taj način, a još manje ovde na isti plac gde i kuća (ili još jedan sprat..). A i još teškoća nalaženja posla, isto mi jako odmaže u svemu ovome.

Kako da vidim budućnost? Kako da uzivam u zivotu kada uvek brinem o sledecem zaposlenju, sledećem računu? Al sa druge strane, ako tolko štedim, da i ne koristim taj novac, on faktički gubi svoju vrednost, kao što i vidim.

Džabe sam ja skupio 8000€ do sada, kad samo neke sitnice sam kupio za sebe, i kompjuter do skora, što nikad nisam imao.

Ubilo me siromaštvo. u svakom smislu. siromašan finansijski, socijalni i ne vidim duhovno smisao takođe.

Ako bi pomisljao o nekoj veri, imam osećaj da samo mi je to ruganje. npr. ako neko ima lep izgled, i kazu ljudi "blagoslovio Bog", onda se osecam, "onda mene Bog nije blagoslovio sa izgledom, ili novcem? nešto sam ja u krivu". I zato se ne osećam da pripadam u nijednoj crkvi, iako bi trebalo da da neku utehu, ali ništa, iako sam pokušao, al ne osećam se iznutra dobro.

Kad sam rekao roditeljima to. Oni su samo rekli "da ti sam moraš to da rešiš". Znači opet se svodi, na taj nedostatak paznje u svemu, pa čak i ovome. Nisam vredan paznje, da se ikad pozabave sa mnom.

Oni nikada nisu mene hvalili, kao sto vidim da drugi roditelji hvale. Jedostavno nisam imao nikakvo detinjstvo, samo sam egzistirao, jer nikad nisu imali para. I čekalo se da odrastemo, da se zaposlimo, i da mi sami sebi damo ta iskustva. A sad kad sam odrastao, druga je priča, "već se očekuje da imaš devojku", "vec se ocekuje da si imao srecno detinjstvo".

A sramota me da pričam o ovome s drugima, jer jedostavno je ovo depresivno pričati, i osećam se kao teret svima, ali zaista.

Poštovani,

Prije svega, želim ti zahvaliti na hrabrosti i iskrenosti kojom si podijelio svoja osjećanja i unutrašnje borbe. Iz tvog pisma se jasno vidi koliko duboko razmišljaš, koliko toga proživljavaš i koliko dugo u sebi nosiš osjećaj praznine, izolovanosti i neprepoznate vrijednosti. Važno je da znaš: to što osjećaš nije "previše", niti si ti "pogrešan". Tvoja patnja je stvarna – i ima svoje razloge i korijene.

Tvoje teškoće imaju razvojni karakter – one nijesu nastale preko noći. One su rezultat odrastanja u uslovima gdje nije bilo dovoljno topline, pažnje i emocionalne sigurnosti. Kada kao djeca ne dobijemo dovoljno validacije, podrške i prostora da budemo ono što jesmo, vrlo često kao odrasli u sebi nosimo osjećaj da "nismo dovoljno dobri", da "nema mjesta za nas", ili da "nemamo što da damo drugima".

1. Nisi zakasnio sa životom – svaki korak sad ima smisla

Mnogi mladi u dvadesetim osjećaju pritisak da "već imaju sve": partnera, karijeru, plan za budućnost. Ali život ne ide po šablonu. Tvoj tempo je tvoj. Umjesto da se porediš s drugima, važno je da prepoznaš da si sada na najvažnijem mjestu – na početku iskrenog odnosa sa sobom. To nije zakašnjenje, već početak pravog rasta.

2. Osjetljivost na buku i anksioznost su znak da tvoje tijelo traži mir, a ne da si slab

Ono što opisuješ – nesanica, napadi panike zbog laveža pasa, napetost – sve su to pokazatelji da tvoj nervni sistem funkcioniše u stanju hroničnog stresa. Nije čudno što se osjećaš iscrpljeno, prazno i bezvoljno. Tvoje tijelo ti govori: "Treba mi sigurnost. Treba mi prostor da dišem." To se ne rješava silom volje, već postepenim vraćanjem osjećaja kontrole i sigurnosti.

3. Nedostatak socijalnog života nije znak da ti nešto fali – već da nisi imao priliku da učiš kako da se povezuješ

Kada nismo naučeni da budemo sa ljudima – da nas slušaju, cijene, da budemo opušteni među drugima – prirodno je da se kao odrasli osjećamo kao stranci u društvu. Ali to se može mijenjati. Socijalne vještine nisu urođene – one se uče, vježbaju i izgrađuju. Imaš pravo da budeš dio nečijeg svijeta. I da neko bude dio tvog – bez osjećaja tereta ili obaveze da budeš neko drugi.

4. Praznina koju osjećaš je poziv da vratiš život sebi – korak po korak

Ono što kažeš – da novac nema smisla ako ga ne koristiš za život – duboko rezonuje. Istina je: ako stalno štediš za "bolje dane", a nikad ih ne stvoriš, ostaješ zarobljen u pukom preživljavanju. Život se ne dešava kasnije – već sada, u sitnicama: odlazak na put, kafa u tišini, šetnja bez cilja. Imaš pravo da sebi priuštiš radost, ne kao nagradu, već kao osnovnu potrebu.

5. Vjera može biti podrška – ali ne ako se koristi za upoređivanje ili osjećaj krivice

Mnogo ljudi koji su prošli kroz emocionalno siromaštvo osjećaju se isključeno iz religijskog ili duhovnog svijeta. Ako osjećaš da nisi "blagosloven", da te Bog "zaboravio", znaj da to nijesi ti – to su riječi bola koje nosiš. Duhovni osjećaj pripadanja ne moraš graditi kroz crkvene forme – možda ćeš ga naći u tišini, u prirodi, u muzici, u pisanju. Bog – ili smisao – nije tamo gdje ti ljudi kažu da jeste, nego tamo gdje ti počneš da osjećaš mir.

6. Tvoja vrijednost ne zavisi od toga što su ti roditelji dali – ili nijesu dali

Nažalost, mnogo roditelja iz neznanja ili nemoći ne pruže djeci ono što im je trebalo – ljubav, pohvalu, prisutnost. I zbog toga djeca odrastaju s osjećajem da su sami, nevidljivi, i nevažni. Ali ono što nijesi dobio od njih – možeš da počneš da daješ sebi sada. To je dug proces, ali je moguć. Uz podršku, uz razumijevanje, uz terapeutski rad – možeš naučiti da budeš roditelj sebi, i da izgradiš život koji ti pripada.

Razmisli o razgovoru sa psihoterapeutom koji ima iskustva sa temama kao što su emocionalno zanemarivanje, anksioznost i depresija. Nisi obavezan odmah da „rješavaš sve“, ali nije ni prirodno da sve nosiš sam.

Počni od jedne male odluke za sebe: šetnja, putovanje, razgovor, nova aktivnost. Ne mora biti korisno – samo neka ti prija.

Piši dnevnik – ne da bi bio disciplinovan, već da bi imao prostor gdje je tvoja istina sigurna.

Budi blag prema sebi. Predugo si bio strog.

Tvoja priča nije završena – ona se sada tek otvara. Imaš pravo da tražiš smisao, mir, i da budeš viđen i voljen – i od drugih, ali prije svega od sebe. To nije sebično. To je ljudsko.

Srdačan pozdrav,

Danilo Milikić

Psiholog

#55 · 16. Juna 2025., 17:22

Pozdrav....Da li je normalno da moje dijete ne želi da izlazi iz kuće i izbjegava društvo?

#56 · 16. Juna 2025., 17:23

Cao ! Kako da naučim da volim sebe?

#57 · 17. Juna 2025., 7:49

Quote from Guest on 16. Juna 2025., 17:22

Pozdrav....Da li je normalno da moje dijete ne želi da izlazi iz kuće i izbjegava društvo?

Povremena potreba djeteta da se povuče i provodi više vremena kod kuće može biti sasvim normalna, posebno u periodima kada prolazi kroz emocionalne promjene, razvojne faze ili stresne situacije. Ipak, ako dijete duže vrijeme izbjegava društvo, ne pokazuje interesovanje za aktivnosti koje su mu ranije pričinjavale zadovoljstvo, ili ako primijetite promjene u raspoloženju, apetitu, snu ili funkcionisanju – to može biti znak da mu je potrebna dodatna pažnja i podrška.

Odbijanje izlazaka i druženja može biti povezano sa osjećajem nesigurnosti, anksioznošću, negativnim iskustvima u vršnjačkoj grupi, ili čak početnim znakovima depresivnosti. Važno je da sa djetetom razgovarate smireno, bez osude i pritiska, pokušavajući da saznate kako se osjeća i šta mu smeta. Pitanja postavljajte otvoreno, s iskrenom željom da ga razumijete, a ne da ga kritikujete ili "natjerate" da se ponaša drugačije.

Ukoliko ovakvo ponašanje potraje i utiče na školu, odnose ili opšte blagostanje djeteta, preporučuje se razgovor sa psihologom. Stručna pomoć može biti dragocjena u razumijevanju djetetovih potreba i u pružanju adekvatne podrške – kako njemu, tako i vama kao roditelju.

Srdačan pozdrav,

Danilo Milikić

Psiholog

#58 · 17. Juna 2025., 7:56

Quote from mladicg on 17. Juna 2025., 7:56

Quote from Guest on 16. Juna 2025., 17:23

Cao ! Kako da naučim da volim sebe?

Učiti da voliš sebe je proces koji zahtijeva vrijeme, svjesnost i posvećenost. Ljubav prema sebi ne znači da misliš da si savršen/a, već da prihvataš sebe onakvog kakav jesi – sa svim vrlinama, manama, osjećanjima i iskustvima koje nosiš. Voljeti sebe znači odnositi se prema sebi sa poštovanjem, razumijevanjem i brigom, baš kao što bi to radio/la prema nekome koga istinski cijeniš i voliš.

Evo nekoliko koraka koji mogu pomoći na tom putu: Prihvatanje – prvi korak ka ljubavi prema sebi je prihvatanje. To znači da prestaneš da se kažnjavaš zbog svojih grešaka i umjesto toga pokušaš da ih razumiješ. Prihvatanje ne znači pasivnost, već svjesnost o tome ko si i gdje se trenutno nalaziš u svom životu. Samoposmatranje bez osude. Nauči da posmatraš svoje misli, osjećanja i ponašanja bez stroge kritike. Postani sebi saveznik, a ne neprijatelj. Unutrašnji govor – Obrati pažnju kako razgovaraš sa sobom. Da li bi tim tonom govorio/la svom prijatelju? Ako ne bi, pokušaj da njegov ton bude blag, podržavajući i iskren. Postavljanje granica – nauči da prepoznaješ kada su tvoje potrebe zanemarene i da jasno postaviš granice prema drugima. To je čin poštovanja prema sebi. Briga o sebi – redovan san, zdrava ishrana, fizička aktivnost, odmor i njegovanje hobija nijesu luksuz, već osnovni oblici ljubavi prema sebi. Otpusti perfekcionizam – ljubav prema sebi uključuje sposobnost da prihvatiš svoje nesavršenosti. Ne moraš biti najbolji da bi bio/la vrijedan/a ljubavi i poštovanja. Potraži podršku – ako osjećaš da ne možeš sam/a da izađeš na kraj sa negativnom slikom o sebi, razgovor sa psihologom može biti važan korak. Profesionalna podrška ti može pomoći da razumiješ odakle potiču ta uvjerenja o sebi i kako da ih postepeno mijenjaš.

Ljubav prema sebi nije cilj koji se dostiže preko noći – to je svakodnevna praksa razumijevanja, nježnosti i svjesnog izbora da budeš dobar/ra prema sebi.

Srdačan pozdrav,

Danilo Milikić

Psiholog

Quote from Guest on 16. Juna 2025., 17:23

Cao ! Kako da naučim da volim sebe?

Učiti da voliš sebe je proces koji zahtijeva vrijeme, svjesnost i posvećenost. Ljubav prema sebi ne znači da misliš da si savršen/a, već da prihvataš sebe onakvog kakav jesi – sa svim vrlinama, manama, osjećanjima i iskustvima koje nosiš. Voljeti sebe znači odnositi se prema sebi sa poštovanjem, razumijevanjem i brigom, baš kao što bi to radio/la prema nekome koga istinski cijeniš i voliš.

Evo nekoliko koraka koji mogu pomoći na tom putu: Prihvatanje – prvi korak ka ljubavi prema sebi je prihvatanje. To znači da prestaneš da se kažnjavaš zbog svojih grešaka i umjesto toga pokušaš da ih razumiješ. Prihvatanje ne znači pasivnost, već svjesnost o tome ko si i gdje se trenutno nalaziš u svom životu. Samoposmatranje bez osude. Nauči da posmatraš svoje misli, osjećanja i ponašanja bez stroge kritike. Postani sebi saveznik, a ne neprijatelj. Unutrašnji govor – Obrati pažnju kako razgovaraš sa sobom. Da li bi tim tonom govorio/la svom prijatelju? Ako ne bi, pokušaj da njegov ton bude blag, podržavajući i iskren. Postavljanje granica – nauči da prepoznaješ kada su tvoje potrebe zanemarene i da jasno postaviš granice prema drugima. To je čin poštovanja prema sebi. Briga o sebi – redovan san, zdrava ishrana, fizička aktivnost, odmor i njegovanje hobija nijesu luksuz, već osnovni oblici ljubavi prema sebi. Otpusti perfekcionizam – ljubav prema sebi uključuje sposobnost da prihvatiš svoje nesavršenosti. Ne moraš biti najbolji da bi bio/la vrijedan/a ljubavi i poštovanja. Potraži podršku – ako osjećaš da ne možeš sam/a da izađeš na kraj sa negativnom slikom o sebi, razgovor sa psihologom može biti važan korak. Profesionalna podrška ti može pomoći da razumiješ odakle potiču ta uvjerenja o sebi i kako da ih postepeno mijenjaš.

Ljubav prema sebi nije cilj koji se dostiže preko noći – to je svakodnevna praksa razumijevanja, nježnosti i svjesnog izbora da budeš dobar/ra prema sebi.

Srdačan pozdrav,

Danilo Milikić

Psiholog

#59 · 23. Juna 2025., 21:26

Poštovani,

Zašto moje dijete stalno mijenja raspoloženje bez vidljivog razloga?

#60 · 24. Juna 2025., 13:20

Quote from Guest on 23. Juna 2025., 21:26

Poštovani,

Zašto moje dijete stalno mijenja raspoloženje bez vidljivog razloga?

Česte promjene raspoloženja kod djece, naročito kada nijesu povezane s nekim očiglednim uzrokom, mogu biti prirodan dio psihološkog i neurološkog razvoja. Tokom odrastanja, dječiji mozak još uči kako da prepozna, obradi i izrazi emocije na adekvatan način. Emocionalna regulacija se razvija postepeno, a u tom procesu su česte oscilacije sasvim očekivane.

Kod mlađe djece, česta promjena raspoloženja može biti rezultat unutrašnjih potreba koje dijete još ne zna da prepozna i iskaže – kao što su glad, umor, potreba za pažnjom ili sigurnošću. U tim godinama, dijete često izražava emocije ponašanjem, jer još nema dovoljno razvijen govor i sposobnost introspekcije da bi jasno objasnilo kako se osjeća.

Kod starije djece i adolescenata, na promjene raspoloženja često utiču hormonalne promjene, pritisci iz okoline (škola, vršnjaci, očekivanja roditelja), kao i proces formiranja identiteta. Sve to može dovesti do toga da dijete naizgled "bez razloga" bude razdražljivo, tužno ili pretjerano euforično.

Takođe, ne treba isključiti ni faktore poput stresa, anksioznosti ili osjećaja nesigurnosti koje dijete možda ne zna da prepozna, ali ih izražava kroz česte promjene ponašanja i raspoloženja.

Ukoliko ove promjene postanu izrazito česte, intenzivne ili značajno utiču na svakodnevno funkcionisanje djeteta – bilo u školi, kod kuće ili u odnosima s drugima – preporučuje se razgovor sa školskim psihologom, pedijatrom ili stručnjakom za dječju i adolescentnu psihologiju. Pravovremena podrška može pomoći djetetu da razvije emocionalnu stabilnost i nauči da bolje razumije i izražava svoja osjećanja.

Srdačan pozdrav,

Danilo Milikić

Psiholog

1. Nisi zakasnio sa životom – svaki korak sad ima smisla

2. Osjetljivost na buku i anksioznost su znak da tvoje tijelo traži mir, a ne da si slab

3. Nedostatak socijalnog života nije znak da ti nešto fali – već da nisi imao priliku da učiš kako da se povezuješ

4. Praznina koju osjećaš je poziv da vratiš život sebi – korak po korak

5. Vjera može biti podrška – ali ne ako se koristi za upoređivanje ili osjećaj krivice

6. Tvoja vrijednost ne zavisi od toga što su ti roditelji dali – ili nijesu dali

1. Nisi zakasnio sa životom – svaki korak sad ima smisla

2. Osjetljivost na buku i anksioznost su znak da tvoje tijelo traži mir, a ne da si slab

3. Nedostatak socijalnog života nije znak da ti nešto fali – već da nisi imao priliku da učiš kako da se povezuješ

4. Praznina koju osjećaš je poziv da vratiš život sebi – korak po korak

5. Vjera može biti podrška – ali ne ako se koristi za upoređivanje ili osjećaj krivice

6. Tvoja vrijednost ne zavisi od toga što su ti roditelji dali – ili nijesu dali

Share this:

Like this: