Postavite nam pitanje
Šta da radim kad se osjetim potpuno preopterećeno i bez kontrole?
Quote from Guest on 7. Jula 2025., 22:56Šta da radim kad se osjetim potpuno preopterećeno i bez kontrole?
Osjećaj preopterećenosti i gubitka kontrole je signal da ste došli do svojih psihofizičkih granica. To je prirodna reakcija organizma kada zahtjevi iz spoljašnje sredine – posao, porodične obaveze, emotivni pritisci ili unutrašnja očekivanja – prevaziđu ono što u datom trenutku možete da izdržite.
Prvi i najvažniji korak je da priznate sebi kako se zaista osjećate, bez osuđivanja. Nema ništa nenormalno u tome da vam bude „preko glave“. To ne znači da nijeste sposobni ili jaki, već da vam je potrebna pauza i podrška.
Evo nekoliko koraka koji mogu pomoći:
Zastanite i dišite svjesno. Kada osjetite da gubite kontrolu, usmjerite se na disanje. Duboko udahnite kroz nos, zadržite dah par sekundi, pa polako izdahnite. Ovo pomaže tijelu da se umiri i vraća osjećaj prisutnosti.
Prepoznajte šta vas tačno opterećuje. Zapišite sve što vam „visi nad glavom“. Kada stvari stavite na papir, lakše ćete napraviti razliku između onoga što je hitno i važnog, i onoga što može sačekati.
Postavite granice. U redu je reći „ne“. Ne morate ispunjavati sve tuđe zahtjeve ako to ide na štetu vašeg zdravlja.
Smanjite očekivanja od sebe. Perfekcionizam često vodi do sagorijevanja. Dozvolite sebi da uradite dovoljno dobro – ne mora biti savršeno.
Potražite podršku. Razgovarajte sa nekim kome vjerujete – prijateljem, članom porodice ili stručnim licem. Dijeljenje tereta ga automatski čini lakšim.
Uvedite male rituale njege. I kratke pauze, poput šetnje, muzike, toplog napitka u tišini, mogu donijeti veliko olakšanje.
Ako ovakvi osjećaji traju duže, javljaju se svakodnevno i utiču na vaše fizičko i emocionalno zdravlje, korisno je obratiti se psihologu. Potražiti pomoć je hrabar i odgovoran korak ka sebi – i vašoj ravnoteži.
Pozdrav,
Danilo Milikić
Psiholog
Zdravo, kako da pomognem djetetu koje kaže da "nema smisla više ništa"?
Quote from Guest on 23. Jula 2025., 17:47Zdravo, kako da pomognem djetetu koje kaže da "nema smisla više ništa"?
Kada dijete kaže da "nema smisla više ništa", to je veoma ozbiljna poruka i treba je shvatiti sa punom pažnjom i odgovornošću. Takva izjava često dolazi iz duboke emocionalne boli, osjećaja preopterećenosti, razočaranja, pa čak i depresije. To nije faza koja će "sama proći", niti je riječ o "dramatičnosti", već o jasnom signalu da dijete doživljava unutrašnju krizu s kojom se ne zna ili ne može samo nositi.
Najvažnije što tada možemo učiniti jeste da budemo prisutni – iskreno, strpljivo i bez osude. Potrebno je da djetetu damo prostor da priča, da osjeti da ga slušamo i da njegovi osjećaji imaju smisla, koliko god nama možda djelovali zbunjujuće ili preuveličano. Ne treba mu govoriti „nemoj tako da misliš“ ili „imaš sve, šta ti fali“, jer time nećemo pomoći – upravo suprotno, možemo mu poslati poruku da nema pravo da se osjeća loše.
Ponekad dijete ne zna tačno objasniti šta ga muči. To nije znak da pretjeruje, već da mu je teško i da mu je potreban neko ko će mu pomoći da razumije i izrazi ono što osjeća. Ako otvoreno kaže da ništa više nema smisla, to može značiti da osjeća tugu, prazninu, beznadežnost ili ogroman pritisak. I tada nije cilj „rješavati problem“ odmah, nego pružiti osjećaj sigurnosti i bliskosti. Pitati ga smireno, ali direktno kako se osjeća, kad su se ti osjećaji javili, šta mu najviše teško pada.
Roditelj ili staratelj ne mora imati sve odgovore, ali treba znati da nije sam. Postoje stručnjaci – psiholozi, psihijatri, pedagozi – koji znaju kako da pruže adekvatnu podršku i koji mogu pomoći i djetetu i porodici da razumiju kroz šta dijete prolazi. Potražiti pomoć nije znak slabosti, nego odgovornosti i brige.
Srdačan pozdrav,
Danilo Milikić
Psiholog
Pozdrav....Zašto se često osjećam prazno?
Quote from Guest on 30. Jula 2025., 17:21Pozdrav....Zašto se često osjećam prazno?
To što se često osjećaš prazno može biti pokazatelj da se u tebi dešava nešto važno, nešto što traži tvoju pažnju, i nipošto nije nešto što treba ignorisati ili potiskivati. Osjećaj praznine nije rijedak – mnogo ljudi ga doživi u nekom periodu života – ali kada potraje ili se često vraća, to može biti znak da se suočavaš s emocionalnim ili psihološkim teretom koji ti je trenutno teško da prepoznaš, razumiješ ili nosiš.
Praznina se često javlja kad dugo potiskujemo emocije, kad se udaljimo od sebe, svojih potreba i vrijednosti, ili kad izgubimo osjećaj povezanosti – bilo s drugim ljudima, bilo sa sopstvenim ciljevima i identitetom. Može da bude i posljedica hroničnog stresa, iscrpljenosti, razočaranja, tuge, neizraženog bijesa, usamljenosti… A nekad je to znak početne ili razvijene depresije, gdje više ništa ne donosi zadovoljstvo, pa čak ni ono što je ranije imalo smisla ili pružalo radost.
Taj osjećaj može izgledati kao da „ništa nije važno“, ali zapravo je to često poziv da se preispitamo – šta nam u životu nedostaje, šta nas boli, od čega smo se možda odvojili (emocionalno, duhovno, socijalno). U toj praznini često se krije potreba za dubljom povezanošću – sa sobom, sa drugima, sa nečim što doživljavamo kao vrijedno i istinito.
Važno je da ne ostaješ sam sa tim osjećajem. Razgovor sa nekim kome vjeruješ – prijateljem, članom porodice, psihologom – može donijeti olakšanje i pomoći ti da razumiješ šta se dešava ispod površine. Nije slabost priznati da se osjećaš izgubljeno ili bezvoljno – naprotiv, to je hrabrost. I upravo taj trenutak kad se usudiš da pogledaš u tu prazninu, da joj daš ime, može biti prvi korak ka promjeni.
Takođe, važno je podsjetiti se da smisao nije nešto što jednom pronađemo pa to traje zauvijek. Smisao se često traži iznova, gradi iz malih stvari – u ljudima, u pokretu, u stvaranju, u davanju, u bliskosti, pa čak i u bolu. Praznina nije kraj – ona može biti početak nečeg novog, ako joj pristupiš s pažnjom i iskrenošću prema sebi.
Srdačan pozdrav,
Danilo Milikić
Psiholog
Zašto više ne uživam u stvarima koje su me nekad veselile?
Quote from Guest on 31. Jula 2025., 18:21Zašto više ne uživam u stvarima koje su me nekad veselile?
To što više ne uživaš u stvarima koje su te nekad veselile može biti znak da se u tebi odvija emocionalna promjena koju je važno prepoznati i razumjeti, a ne potiskivati. Taj osjećaj se često opisuje kao gubitak interesa ili gubitak radosti – u psihologiji to zovemo anhedonija. Ona se ne dešava bez razloga i može biti povezana s nizom psiholoških i životnih faktora.
Ponekad taj gubitak uživanja dolazi postepeno, gotovo neprimjetno. Primijetiš da ti omiljene aktivnosti više ne bude uzbuđenje, da te susreti s ljudima umaraju umjesto da te ispune, da ti je sve nekako „ravno“. Možeš i dalje „funkcionisati“ – ideš na posao, razgovaraš s ljudima, obavljaš obaveze – ali iznutra, sve djeluje prazno ili tiho.
To stanje se često javlja u sklopu depresivnih epizoda, čak i ako ne osjećaš duboku tugu. Depresija nije uvijek plač ili očaj – nekad je to upravo ta tišina iznutra, kao da je ugašena boja u stvarima koje su ti nekad bile važne. Ali uzroci ne moraju biti samo klinički – takvo stanje se može javiti i nakon dužeg perioda stresa, emotivne iscrpljenosti, potisnute tuge, nezadovoljstva sobom, prekida važnih odnosa, pa čak i kad dugo zanemaruješ svoje autentične potrebe i želje.
Takođe, nekad se desi da se jednostavno promijeniš. Ono što te veselilo prije godinu, dvije, pet – možda više ne odgovara onome ko si danas. To ne mora nužno značiti da je s tobom „nešto loše“, već da je vrijeme da počneš istraživati šta ti je sada potrebno. Možda tvoje unutrašnje biće traži novu vrstu povezanosti, smisla, izražavanja ili odmora.
Šta god da je u osnovi – to što primjećuješ da se promijenilo tvoje emocionalno stanje je već važan korak. Nisi otupio/la – već osluškuješ šta se dešava u tebi. I to je prilika. Prilika da se pitaš: Šta mi sada nedostaje? Šta me zaista iscrpljuje? Šta pokušavam ignorisati? A šta možda želim, ali ne smijem sebi da priznam?
Ovdje može biti od velike pomoći razgovor sa psihologom. Ne zato što je „s tobom nešto loše“, već zato što ne moraš kroz ovo da prolaziš sam. Uz podršku, možeš polako otkriti šta stoji iza te emocionalne ravnodušnosti – i šta možeš da uradiš da se ponovo povežeš sa sobom.
Jer radost nije stvar volje – to je signal da si u skladu sa sobom. Ako je nestala, moguće je da si se negdje putem udaljio od onoga što ti stvarno treba.
Srdačan pozdrav,
Danilo Milikić
Psiholog
Cao...Kako da naučim da se nosim sa kritikama i neuspjehom?
Kako da pomognem sebi ako ne mogu da pričam ni sa kim?
