Postavite nam pitanje

#71 · 15. Augusta 2025., 9:28

Quote from mladicg on 15. Augusta 2025., 9:28

Quote from Guest on 12. Augusta 2025., 17:51

Cao...Kako da naučim da se nosim sa kritikama i neuspjehom?

Zdravo,

Učiti da se nosiš s kritikama i neuspjehom nije lako, ali je to jedna od najvažnijih vještina za psihološko zdravlje, lični rast i unutrašnji mir. Niko od nas nije imun na osjećaj nelagode kad nas neko procijeni negativno ili kad nešto ne uspije onako kako smo zamislili. Ipak, razlika je u tome kako to tumačimo i šta radimo s tim osjećajima.

Kritike i neuspjesi najčešće pogađaju tamo gdje smo najosjetljiviji – u doživljaju vlastite vrijednosti. Ako duboko u sebi vjeruješ da vrijediš samo kad si uspješan, kad te drugi odobravaju ili kad ne griješiš, onda će svaka negativna povratna informacija zvučati kao napad na tvoje biće. Tada kritika ne djeluje kao prilika da nešto naučiš, nego kao dokaz da „nije dovoljno dobro to što jesi“. Isto važi i za neuspjeh – on se doživljava kao lični poraz, a ne kao prirodan dio svakog procesa.

Prvi korak ka zdravijem odnosu prema kritici i neuspjehu je da odvojiš sebe kao osobu od svog postupka ili rezultata. Neuspjeh u nečemu ne znači da si ti neuspjeh. Kritika jedne tvoje odluke ne znači da ti kao osoba nisi u redu. Kad to shvatiš, počinješ da vidiš povratne informacije realnije, bez da odmah aktiviraju stid, odbranu ili bijes.

Zatim, važno je da prihvatiš greške kao sastavni dio razvoja. Nijedna vještina, nijedan odnos, nijedna karijera nije izgrađena bez padova. Ljudi koji uče da hodaju kroz život s fleksibilnošću, znaju da je neuspjeh zapravo korak bliže uspjehu – jer ti pokazuje gdje još trebaš da rasteš.

Što se tiče kritike, razlika je i u tome ko ti je upućuje i kako. Nisu sve kritike korisne. One koje dolaze s poštovanjem, željom da ti pomognu i sa jasnim uvidom – to su one koje treba poslušati, čak i kad su neprijatne. One koje dolaze iz omalovažavanja, zavisti, manipulacije – nisu tvoja odgovornost. Tu možeš da naučiš da postaviš granice i da ne uzimaš sve lično.

Još jedan važan korak je rad na samopouzdanju koje ne zavisi samo od postignuća. Kad znaš ko si, kad uvažavaš svoje vrijednosti i kada si sebi podrška čak i kad pogriješiš – tada kritika više nije prijetnja, već mogućnost. A neuspjeh postaje privremena stanica, a ne kraj puta.

I konačno – budi nježan prema sebi. Razvijaj unutrašnji glas koji ne viče, ne omalovažava, nego kaže: „U redu je. Nisi uspio ovaj put. Hajde da vidimo šta možeš drugačije. I dalje vrijediš.“

Učiti da se nosiš s kritikama i neuspjehom je proces. Ali kad jednom to naučiš, oslobađaš ogroman prostor u sebi – za rast, za kreativnost, za hrabrost da probaš opet. I to je jedna od najzdravijih promjena koju možeš sebi da pokloniš.

Srdačan pozdrav,

Danilo Milikić

Psiholog

Quote from Guest on 12. Augusta 2025., 17:51

Cao...Kako da naučim da se nosim sa kritikama i neuspjehom?

Zdravo,

Učiti da se nosiš s kritikama i neuspjehom nije lako, ali je to jedna od najvažnijih vještina za psihološko zdravlje, lični rast i unutrašnji mir. Niko od nas nije imun na osjećaj nelagode kad nas neko procijeni negativno ili kad nešto ne uspije onako kako smo zamislili. Ipak, razlika je u tome kako to tumačimo i šta radimo s tim osjećajima.

Kritike i neuspjesi najčešće pogađaju tamo gdje smo najosjetljiviji – u doživljaju vlastite vrijednosti. Ako duboko u sebi vjeruješ da vrijediš samo kad si uspješan, kad te drugi odobravaju ili kad ne griješiš, onda će svaka negativna povratna informacija zvučati kao napad na tvoje biće. Tada kritika ne djeluje kao prilika da nešto naučiš, nego kao dokaz da „nije dovoljno dobro to što jesi“. Isto važi i za neuspjeh – on se doživljava kao lični poraz, a ne kao prirodan dio svakog procesa.

Prvi korak ka zdravijem odnosu prema kritici i neuspjehu je da odvojiš sebe kao osobu od svog postupka ili rezultata. Neuspjeh u nečemu ne znači da si ti neuspjeh. Kritika jedne tvoje odluke ne znači da ti kao osoba nisi u redu. Kad to shvatiš, počinješ da vidiš povratne informacije realnije, bez da odmah aktiviraju stid, odbranu ili bijes.

Zatim, važno je da prihvatiš greške kao sastavni dio razvoja. Nijedna vještina, nijedan odnos, nijedna karijera nije izgrađena bez padova. Ljudi koji uče da hodaju kroz život s fleksibilnošću, znaju da je neuspjeh zapravo korak bliže uspjehu – jer ti pokazuje gdje još trebaš da rasteš.

Što se tiče kritike, razlika je i u tome ko ti je upućuje i kako. Nisu sve kritike korisne. One koje dolaze s poštovanjem, željom da ti pomognu i sa jasnim uvidom – to su one koje treba poslušati, čak i kad su neprijatne. One koje dolaze iz omalovažavanja, zavisti, manipulacije – nisu tvoja odgovornost. Tu možeš da naučiš da postaviš granice i da ne uzimaš sve lično.

Još jedan važan korak je rad na samopouzdanju koje ne zavisi samo od postignuća. Kad znaš ko si, kad uvažavaš svoje vrijednosti i kada si sebi podrška čak i kad pogriješiš – tada kritika više nije prijetnja, već mogućnost. A neuspjeh postaje privremena stanica, a ne kraj puta.

I konačno – budi nježan prema sebi. Razvijaj unutrašnji glas koji ne viče, ne omalovažava, nego kaže: „U redu je. Nisi uspio ovaj put. Hajde da vidimo šta možeš drugačije. I dalje vrijediš.“

Učiti da se nosiš s kritikama i neuspjehom je proces. Ali kad jednom to naučiš, oslobađaš ogroman prostor u sebi – za rast, za kreativnost, za hrabrost da probaš opet. I to je jedna od najzdravijih promjena koju možeš sebi da pokloniš.

Srdačan pozdrav,

Danilo Milikić

Psiholog

#72 · 15. Augusta 2025., 9:42

Quote from mladicg on 15. Augusta 2025., 9:42

Quote from Guest on 14. Augusta 2025., 9:00

Kako da pomognem sebi ako ne mogu da pričam ni sa kim?

Ako osjećaš da ne možeš da pričaš ni sa kim, znaj da nisi sam – iako se možda upravo tako osjećaš. Tišina u kojoj ostanemo kada nam je najteže zna da bude najteža od svih. Možda osjećaš da te niko ne bi razumio, da bi tvoje riječi bile „previše“ za druge, ili da bi te osudili, odbacili, ignorisali. A možda ni sam ne znaš šta bi rekao, jer je sve što osjećaš zamršeno i teško da se pretoči u riječi. I to je u redu.

Ali upravo tu, u toj tišini, postoji jedna važna istina: možeš da pomogneš sebi – i bez riječi, i bez sagovornika – dok ne dođe trenutak kada ćeš moći da se otvoriš. Nije lako, ali je moguće. Evo nekoliko načina kako:

Počni tako što ćeš priznati sebi kako se osjećaš.
Bez pokušaja da to uljepšaš, ignorišeš ili umanjiš. Reci sebi:„Osjećam se prazno. Usamljeno. Izgubljeno. Preplavljeno.“Kad sebi daš dozvolu da osjetiš ono što jeste – već tada počinje proces iscjeljenja. Nije slabost osjećati. Slabost je glumiti da je sve u redu kad nije.

Pokušaj da pišeš.
Dnevnik, bilješke, pisma koja nikom ne šalješ – sve to može biti prostor gdje tvoje misli i emocije dobijaju oblik i bivaju priznata. Napiši sve što ti je na srcu, bez cenzure. Piši kao da pišeš najboljem prijatelju. Možda ćeš tako čak i otkriti o čemu bi mogaopričati kad bi imao s kim.

Budi nježan prema sebi.
Kad nemaš nikog da ti kaže „biće bolje“, ti to kaži sebi. Ne kao praznu frazu, već kao nježnu podršku: „Znam da mi je teško. Znam da se nosim s mnogo toga. I pokušavam. I to je već hrabrost.“Budi sebi onaj glas koji bi želio da čuješ od nekog drugog.

Potraži tišinu, ali onu koja liječi.
Priroda, šetnja, muzika koja te smiruje, meditacija, svjesno disanje – sve to mogu biti načini da se povežeš sa sobom kad riječi izostanu. Tvoje tijelo, tvoja intuicija, tvoje unutrašnje biće – sve to već nosi tragove iscjeljenja. Treba im samo prostor.

Razmisli da potražiš stručnu pomoć – čak i ako to djeluje zastrašujuće.
Psiholog, psihoterapeut ili savjetnik nije neko ko te „popravlja“, već neko ko ti pomaže da pronađeš svoj glas i svoj put. Ako ti je teško da se povjeriš uživo, postoje i anonimne linije, online savjetovanja, pisani oblici terapije. Postoji način – i ne moraš sve odmah.

Ne sudi sebi što ti je teško.
Nisi manje vrijedan zato što trenutno ne znaš kako da se izraziš. Ponekad je tišina prirodni odgovor na preopterećenost. I ona ima svoj smisao. Nije cilj da stalno pričaš – cilj je da ne ostaneš zauvijek zarobljen u tišini koja boli.

I najvažnije: Ovo što sada osjećaš – nije konačno. Možda ne možeš da pričaš danas. Možda ni sjutra. Ali doći će trenutak kad ćeš izgovoriti prvo „nešto“, pa možda i sve ono što ti sad stoji na srcu. Do tada – diši. Piši. Hodaj. Budi. I znaj: nisi nevidljiv. I tvoje osjećanje ima smisla. I tvoje ćutanje govori.

Srdačan pozdrav,

Danilo Milikić

Psiholog

Quote from Guest on 14. Augusta 2025., 9:00

Kako da pomognem sebi ako ne mogu da pričam ni sa kim?

Ako osjećaš da ne možeš da pričaš ni sa kim, znaj da nisi sam – iako se možda upravo tako osjećaš. Tišina u kojoj ostanemo kada nam je najteže zna da bude najteža od svih. Možda osjećaš da te niko ne bi razumio, da bi tvoje riječi bile „previše“ za druge, ili da bi te osudili, odbacili, ignorisali. A možda ni sam ne znaš šta bi rekao, jer je sve što osjećaš zamršeno i teško da se pretoči u riječi. I to je u redu.

Ali upravo tu, u toj tišini, postoji jedna važna istina: možeš da pomogneš sebi – i bez riječi, i bez sagovornika – dok ne dođe trenutak kada ćeš moći da se otvoriš. Nije lako, ali je moguće. Evo nekoliko načina kako:

Počni tako što ćeš priznati sebi kako se osjećaš.
Bez pokušaja da to uljepšaš, ignorišeš ili umanjiš. Reci sebi:„Osjećam se prazno. Usamljeno. Izgubljeno. Preplavljeno.“Kad sebi daš dozvolu da osjetiš ono što jeste – već tada počinje proces iscjeljenja. Nije slabost osjećati. Slabost je glumiti da je sve u redu kad nije.
Pokušaj da pišeš.
Dnevnik, bilješke, pisma koja nikom ne šalješ – sve to može biti prostor gdje tvoje misli i emocije dobijaju oblik i bivaju priznata. Napiši sve što ti je na srcu, bez cenzure. Piši kao da pišeš najboljem prijatelju. Možda ćeš tako čak i otkriti o čemu bi mogaopričati kad bi imao s kim.
Budi nježan prema sebi.
Kad nemaš nikog da ti kaže „biće bolje“, ti to kaži sebi. Ne kao praznu frazu, već kao nježnu podršku: „Znam da mi je teško. Znam da se nosim s mnogo toga. I pokušavam. I to je već hrabrost.“Budi sebi onaj glas koji bi želio da čuješ od nekog drugog.
Potraži tišinu, ali onu koja liječi.
Priroda, šetnja, muzika koja te smiruje, meditacija, svjesno disanje – sve to mogu biti načini da se povežeš sa sobom kad riječi izostanu. Tvoje tijelo, tvoja intuicija, tvoje unutrašnje biće – sve to već nosi tragove iscjeljenja. Treba im samo prostor.
Razmisli da potražiš stručnu pomoć – čak i ako to djeluje zastrašujuće.
Psiholog, psihoterapeut ili savjetnik nije neko ko te „popravlja“, već neko ko ti pomaže da pronađeš svoj glas i svoj put. Ako ti je teško da se povjeriš uživo, postoje i anonimne linije, online savjetovanja, pisani oblici terapije. Postoji način – i ne moraš sve odmah.
Ne sudi sebi što ti je teško.
Nisi manje vrijedan zato što trenutno ne znaš kako da se izraziš. Ponekad je tišina prirodni odgovor na preopterećenost. I ona ima svoj smisao. Nije cilj da stalno pričaš – cilj je da ne ostaneš zauvijek zarobljen u tišini koja boli.

I najvažnije: Ovo što sada osjećaš – nije konačno. Možda ne možeš da pričaš danas. Možda ni sjutra. Ali doći će trenutak kad ćeš izgovoriti prvo „nešto“, pa možda i sve ono što ti sad stoji na srcu. Do tada – diši. Piši. Hodaj. Budi. I znaj: nisi nevidljiv. I tvoje osjećanje ima smisla. I tvoje ćutanje govori.

Srdačan pozdrav,

Danilo Milikić

Psiholog

#73 · 17. Augusta 2025., 22:45

Da li je osjećaj konstantne napetosti znak da mi treba pomoć?

#74 · 19. Augusta 2025., 10:06

Pozdrav, kako da znam da li su djetetove misli i ponašanja normalne za njegov uzrast?

#75 · 20. Augusta 2025., 1:05

Quote from Guest on 17. Augusta 2025., 22:45

Da li je osjećaj konstantne napetosti znak da mi treba pomoć?

Osjećaj konstantne napetosti može biti važan signal da organizam i psiha proživljavaju produženi stres ili unutrašnji konflikt. Povremena napetost je prirodna reakcija na životne izazove, ali kada je stalno prisutna, može ukazivati na preopterećenost i smanjenu sposobnost oporavka.

Psihološki gledano, hronična napetost se često povezuje sa anksioznošću, potisnutim emocijama, perfekcionizmom ili dugotrajnim stresnim okolnostima. Ona se može manifestovati i kroz tjelesne simptome – ubrzan rad srca, otežano disanje, mišićnu zategnutost, nesanicu ili probleme s koncentracijom.

Nije uvijek riječ o "patologiji", ali je signal da bi vrijedilo potražiti stručnu podršku ako:

napetost traje duže vrijeme i ne popušta ni u mirnijim okolnostima,
počinje da remeti svakodnevno funkcionisanje, odnose ili san,
osjećaš da je teško samostalno upravljati tim stanjem.

Razgovor sa psihologom ili psihoterapeutom može pomoći da se razjasni uzrok, razviju strategije suočavanja i povrati osjećaj unutrašnje ravnoteže. Potražiti pomoć nije znak slabosti, već odgovornosti prema sebi i svom zdravlju.

Srdačan pozdrav,

Danilo Milikić

Psiholog

#76 · 20. Augusta 2025., 1:12

Quote from mladicg on 20. Augusta 2025., 1:12

Quote from Guest on 19. Augusta 2025., 10:06

Pozdrav, kako da znam da li su djetetove misli i ponašanja normalne za njegov uzrast?

Pitanje da li su djetetove misli i ponašanja „normalna“ za njegov uzrast jedno je od najčešćih koje roditelji postavljaju. Razvoj djece prolazi kroz tipične faze u kojima se određena ponašanja javljaju prirodno, a isto tako postoje i varijacije koje su u granicama normale.

Na šta treba obratiti pažnju:

Razvojne faze – Svaki uzrast nosi očekivane obrasce: npr. kod predškolaca su česte burne emocije i maštovite misli, kod mlađe školske djece javljaju se pitanja o pravilima i osjećaj nepravde, dok adolescenti često propituju identitet i granice.

Trajanje i intenzitet – Ako ponašanje traje duže od nekoliko mjeseci, izrazito je intenzivno ili se pogoršava, vrijedi obratiti pažnju.

Funkcionisanje u svakodnevici – Ključni kriterij je da li dijete može da obavlja obaveze, ide u školu/vrtić, održava prijateljstva i odnose. Ako ponašanje ozbiljno ometa svakodnevni život, može ukazivati na poteškoće.

Okruženje i kontekst – Djeca različito reaguju na stres, promjene u porodici ili školi. Nekad ponašanja koja djeluju „neobično“ zapravo predstavljaju prilagođavanje okolnostima.

Uporedba sa vršnjacima – Poređenje s vršnjacima može dati okvir, ali važno je imati na umu da svako dijete ima svoj tempo razvoja.

Kada potražiti pomoć:

Ako se javljaju izraženi strahovi, agresivnost, povlačenje, regresija (npr. dijete se vraća ponašanjima iz ranijeg uzrasta),

ako se pojave stalne negativne misli ili samopovređujuće izjave,

ako dijete ima teškoće u učenju, komunikaciji ili održavanju odnosa.

U tim situacijama korisno je obratiti se psihologu ili pedijatru koji poznaju razvojne norme i mogu procijeniti da li je riječ o tipičnoj fazi ili o poteškoći koja zahtijeva podršku.

„Normalno“ ponašanje u dječjem razvoju je širok pojam – ono obuhvata čitav spektar emocija, misli i reakcija. Ono što je najvažnije jeste pratiti da li dijete napreduje, uči nove vještine i uspijeva da funkcioniše u svom okruženju. Ukoliko postoji dilema, bolje je potražiti stručni savjet – to pomaže i roditelju i djetetu da dobiju sigurnost i podršku.

Srdačan pozdrav,

Danilo Milikić

Psiholog

Quote from Guest on 19. Augusta 2025., 10:06

Pozdrav, kako da znam da li su djetetove misli i ponašanja normalne za njegov uzrast?

Pitanje da li su djetetove misli i ponašanja „normalna“ za njegov uzrast jedno je od najčešćih koje roditelji postavljaju. Razvoj djece prolazi kroz tipične faze u kojima se određena ponašanja javljaju prirodno, a isto tako postoje i varijacije koje su u granicama normale.

Na šta treba obratiti pažnju:

Razvojne faze – Svaki uzrast nosi očekivane obrasce: npr. kod predškolaca su česte burne emocije i maštovite misli, kod mlađe školske djece javljaju se pitanja o pravilima i osjećaj nepravde, dok adolescenti često propituju identitet i granice.
Trajanje i intenzitet – Ako ponašanje traje duže od nekoliko mjeseci, izrazito je intenzivno ili se pogoršava, vrijedi obratiti pažnju.
Funkcionisanje u svakodnevici – Ključni kriterij je da li dijete može da obavlja obaveze, ide u školu/vrtić, održava prijateljstva i odnose. Ako ponašanje ozbiljno ometa svakodnevni život, može ukazivati na poteškoće.
Okruženje i kontekst – Djeca različito reaguju na stres, promjene u porodici ili školi. Nekad ponašanja koja djeluju „neobično“ zapravo predstavljaju prilagođavanje okolnostima.
Uporedba sa vršnjacima – Poređenje s vršnjacima može dati okvir, ali važno je imati na umu da svako dijete ima svoj tempo razvoja.

Kada potražiti pomoć:

Ako se javljaju izraženi strahovi, agresivnost, povlačenje, regresija (npr. dijete se vraća ponašanjima iz ranijeg uzrasta),
ako se pojave stalne negativne misli ili samopovređujuće izjave,
ako dijete ima teškoće u učenju, komunikaciji ili održavanju odnosa.

U tim situacijama korisno je obratiti se psihologu ili pedijatru koji poznaju razvojne norme i mogu procijeniti da li je riječ o tipičnoj fazi ili o poteškoći koja zahtijeva podršku.

„Normalno“ ponašanje u dječjem razvoju je širok pojam – ono obuhvata čitav spektar emocija, misli i reakcija. Ono što je najvažnije jeste pratiti da li dijete napreduje, uči nove vještine i uspijeva da funkcioniše u svom okruženju. Ukoliko postoji dilema, bolje je potražiti stručni savjet – to pomaže i roditelju i djetetu da dobiju sigurnost i podršku.

Srdačan pozdrav,

Danilo Milikić

Psiholog

#77 · 21. Augusta 2025., 9:40

Pozdrav, imam jedno pitanje 😀 Zašto me pogađa svaki mali stres više nego ranije?

#78 · 23. Augusta 2025., 23:49

Quote from mladicg on 23. Augusta 2025., 23:49

Quote from Guest on 21. Augusta 2025., 9:40

Pozdrav, imam jedno pitanje Zašto me pogađa svaki mali stres više nego ranije?

To što primjećuješ da te i mali stresovi pogađaju više nego ranije može imati više međusobno povezanih psiholoških i fizioloških uzroka. Naše tijelo i psiha ne reaguju uvijek isto na stres tokom života – otpornost se mijenja u zavisnosti od trenutnog opšteg stanja organizma, životnih okolnosti i unutrašnjih resursa.

Mogući razlozi uključuju:

Kumulativni efekat stresa – Kada se stresne situacije ponavljaju ili dugo traju, tijelo ostaje u stanju „pripravnosti“ (povišen kortizol i adrenalin), pa i najmanje smetnje mogu izazvati jaču reakciju.

Smanjeni kapacitet za regulaciju emocija – Ako si iscrpljen, nenaspavan ili pod stalnim pritiskom, sposobnost nošenja sa stresom slabi, pa reakcije postaju intenzivnije.

Promjene u načinu razmišljanja – U periodima pojačane anksioznosti, um je skloniji da preuveličava ili negativno tumači i male izazove.

Psihološki resursi – Kada mnogo energije trošiš na veće probleme (posao, zdravlje, odnose), ostaje manje unutrašnje „snage“ za sitnice.

Biološki i zdravstveni faktori – Hormonske promjene, hronični umor ili manjak određenih nutritivnih elemenata mogu doprinijeti osjetljivijem reagovanju na stres.

Šta može pomoći:

Samorefleksija – Primećivanje šta te najčešće „okida“ i u kojim situacijama.

Tehnike regulacije – Vježbe disanja, mindfulness ili progresivna mišićna relaksacija mogu smanjiti trenutni intenzitet reakcije.

Rutina odmora – Kvalitetan san, redovno kretanje i balans u ishrani jačaju otpornost na stres.

Postavljanje granica – Smanjivanje suvišnih obaveza i bolje upravljanje vremenom oslobađa prostor za odmor i oporavak.

Razgovor sa stručnjakom – Ako osjećaš da reakcije postaju preintenzivne ili ometaju tvoje svakodnevno funkcionisanje, razgovor sa psihologom može pomoći da razumiješ i razviješ strategije suočavanja.

Pozdrav,

Danilo Milikić

Psiholog

Quote from Guest on 21. Augusta 2025., 9:40

Pozdrav, imam jedno pitanje Zašto me pogađa svaki mali stres više nego ranije?

To što primjećuješ da te i mali stresovi pogađaju više nego ranije može imati više međusobno povezanih psiholoških i fizioloških uzroka. Naše tijelo i psiha ne reaguju uvijek isto na stres tokom života – otpornost se mijenja u zavisnosti od trenutnog opšteg stanja organizma, životnih okolnosti i unutrašnjih resursa.

Mogući razlozi uključuju:

Kumulativni efekat stresa – Kada se stresne situacije ponavljaju ili dugo traju, tijelo ostaje u stanju „pripravnosti“ (povišen kortizol i adrenalin), pa i najmanje smetnje mogu izazvati jaču reakciju.
Smanjeni kapacitet za regulaciju emocija – Ako si iscrpljen, nenaspavan ili pod stalnim pritiskom, sposobnost nošenja sa stresom slabi, pa reakcije postaju intenzivnije.
Promjene u načinu razmišljanja – U periodima pojačane anksioznosti, um je skloniji da preuveličava ili negativno tumači i male izazove.
Psihološki resursi – Kada mnogo energije trošiš na veće probleme (posao, zdravlje, odnose), ostaje manje unutrašnje „snage“ za sitnice.
Biološki i zdravstveni faktori – Hormonske promjene, hronični umor ili manjak određenih nutritivnih elemenata mogu doprinijeti osjetljivijem reagovanju na stres.

Šta može pomoći:

Samorefleksija – Primećivanje šta te najčešće „okida“ i u kojim situacijama.
Tehnike regulacije – Vježbe disanja, mindfulness ili progresivna mišićna relaksacija mogu smanjiti trenutni intenzitet reakcije.
Rutina odmora – Kvalitetan san, redovno kretanje i balans u ishrani jačaju otpornost na stres.
Postavljanje granica – Smanjivanje suvišnih obaveza i bolje upravljanje vremenom oslobađa prostor za odmor i oporavak.
Razgovor sa stručnjakom – Ako osjećaš da reakcije postaju preintenzivne ili ometaju tvoje svakodnevno funkcionisanje, razgovor sa psihologom može pomoći da razumiješ i razviješ strategije suočavanja.

Pozdrav,

Danilo Milikić

Psiholog

#79 · 8. Septembra 2025., 19:18

Cao 😀👋 zašto se nekad osjećam prazno i bez razloga tužno?

#80 · 10. Septembra 2025., 9:02

Quote from mladicg on 10. Septembra 2025., 9:02

Quote from Guest on 8. Septembra 2025., 19:18

Cao zašto se nekad osjećam prazno i bez razloga tužno?

Osjećaj praznine i tuge „bez razloga“ relativno je često ljudsko iskustvo i ne mora uvijek značiti da je prisutan ozbiljan psihički poremećaj. Može se javiti zbog više faktora: Emocionalna regulacija – Ponekad emocije izlaze na površinu iako ne postoji jasan spoljni povod. Raspoloženje zavisi od složenih unutrašnjih mehanizama, ne samo od onoga što se trenutno dešava. Psihološki i životni faktori – Potisnuti stres, neizražene emocije ili osjećaj nezadovoljenih potreba mogu se manifestovati kroz prazninu ili tugu, čak i kad nismo svjesni njihovog izvora. Biološki faktori – Promjene u nivou neurotransmitera (npr. serotonina ili dopamina), hormonski ciklusi, umor ili nedostatak sna mogu uticati na raspoloženje i stvoriti osjećaj tuge bez jasnog povoda. Egzistencijalna dimenzija – Periodi preispitivanja smisla života često se manifestuju kao praznina. To nije nužno patološko, već može biti dio ličnog razvoja.

Ako se ovakva stanja javljaju povremeno i prolazna su, obično ne predstavljaju ozbiljan problem. Međutim, potraži stručnu pomoć ako su: učestala, dugotrajna, praćena gubitkom interesa za aktivnosti, bezvoljnošću, značajnim otežanim funkcionisanjem u svakodnevnom životu ili ako imaš suicidalne misli. U tom slučaju razgovor sa psihologom ili psihijatrom može pomoći u razjašnjenju uzroka i izradi strategija suočavanja.

Evo nekoliko konkretnih tehnika koje možeš odmah isprobati kad osjetiš prazninu ili neobjašnjivu tugu: Kontrolisano disanje: 4 sekunde udiši — zadrži 2 sekunde — 6 sekundi izdahni; ponovi 5–10 puta dok se puls ne smiri. Dnevnik osjećanja: zapiši šta osjećaš, kada je počelo i šta se dešavalo prije toga; ponekad pisanje otkrije obrasce koje ne primjećujemo. Behavioral activation (aktivacija ponašanja): spremi listu malih aktivnosti koje obično prave razliku (kratka šetnja, tuš, poziv prijatelju, jednostavan hobi) i odredi jednu koju ćeš obaviti danas — djelovanje često mijenja raspoloženje. San i ritam dana: pokušaj održavati redovan san, obroke i umjerenu fizičku aktivnost — biološki ritmovi snažno utiču na raspoloženje. Ograniči stimuluse koji pogoršavaju stanje: ako primijetiš da prekomjerno pretraživanje vijesti, društvene mreže ili alkohol pogoršavaju prazninu, ograniči ih privremeno. Traženje socijalne podrške: čak kratak razgovor s bliskom osobom može ublažiti osjećaj usamljenosti i praznine.

Srdačan pozdrav,

Danilo Milikić

Psiholog

Quote from Guest on 8. Septembra 2025., 19:18

Cao zašto se nekad osjećam prazno i bez razloga tužno?

Osjećaj praznine i tuge „bez razloga“ relativno je često ljudsko iskustvo i ne mora uvijek značiti da je prisutan ozbiljan psihički poremećaj. Može se javiti zbog više faktora: Emocionalna regulacija – Ponekad emocije izlaze na površinu iako ne postoji jasan spoljni povod. Raspoloženje zavisi od složenih unutrašnjih mehanizama, ne samo od onoga što se trenutno dešava. Psihološki i životni faktori – Potisnuti stres, neizražene emocije ili osjećaj nezadovoljenih potreba mogu se manifestovati kroz prazninu ili tugu, čak i kad nismo svjesni njihovog izvora. Biološki faktori – Promjene u nivou neurotransmitera (npr. serotonina ili dopamina), hormonski ciklusi, umor ili nedostatak sna mogu uticati na raspoloženje i stvoriti osjećaj tuge bez jasnog povoda. Egzistencijalna dimenzija – Periodi preispitivanja smisla života često se manifestuju kao praznina. To nije nužno patološko, već može biti dio ličnog razvoja.

Ako se ovakva stanja javljaju povremeno i prolazna su, obično ne predstavljaju ozbiljan problem. Međutim, potraži stručnu pomoć ako su: učestala, dugotrajna, praćena gubitkom interesa za aktivnosti, bezvoljnošću, značajnim otežanim funkcionisanjem u svakodnevnom životu ili ako imaš suicidalne misli. U tom slučaju razgovor sa psihologom ili psihijatrom može pomoći u razjašnjenju uzroka i izradi strategija suočavanja.

Evo nekoliko konkretnih tehnika koje možeš odmah isprobati kad osjetiš prazninu ili neobjašnjivu tugu: Kontrolisano disanje: 4 sekunde udiši — zadrži 2 sekunde — 6 sekundi izdahni; ponovi 5–10 puta dok se puls ne smiri. Dnevnik osjećanja: zapiši šta osjećaš, kada je počelo i šta se dešavalo prije toga; ponekad pisanje otkrije obrasce koje ne primjećujemo. Behavioral activation (aktivacija ponašanja): spremi listu malih aktivnosti koje obično prave razliku (kratka šetnja, tuš, poziv prijatelju, jednostavan hobi) i odredi jednu koju ćeš obaviti danas — djelovanje često mijenja raspoloženje. San i ritam dana: pokušaj održavati redovan san, obroke i umjerenu fizičku aktivnost — biološki ritmovi snažno utiču na raspoloženje. Ograniči stimuluse koji pogoršavaju stanje: ako primijetiš da prekomjerno pretraživanje vijesti, društvene mreže ili alkohol pogoršavaju prazninu, ograniči ih privremeno. Traženje socijalne podrške: čak kratak razgovor s bliskom osobom može ublažiti osjećaj usamljenosti i praznine.

Srdačan pozdrav,

Danilo Milikić

Psiholog